Dubica i knezovi Babonići (2)

Velikaši Babonići bili su jedna od najznačajnih porodica u srednjovjekovnoj Slavoniji. Na vrhuncu moći kontrolisali su prostrano područje od Vrbasa do Kranjske pa se pod njihovom vlašću u dužem vremenskom periodu nalazila i Dubica. Prvi značajni predstavnik ove porodice bio je Stjepan I (kraj 12. i početak 13. vijeka), poznat pod nadimkom Babon (ili Babun). Babonići su vodili žestoke borbe sa Gisingovcima, moćnom porodicom njemačkog porijekla, a mirovni sporazum između sukobljenih strana potpisan je upravo u Dubici 1278. godine. Od polovine 13. vijeka Babonići su obavljali i bansku dužnost. Njihova moć ubrzano je opadala od kraja 15. vijeka da bi ih nalet Turaka sredinom 16. vijeka prisilio na povlačenje u Kranjsku. Posjedima ove porodice u Pounju i posebnim statusom srednjovjekovne Dubice bavio se istoričar Hrvoje Kekez u doktorskoj disertaciji “Plemićki rod Babonića do kraja 14. stoljeća” (Zagreb, 2011)


Iako se u narednim vremenima Dubica više ne spominje kao boravište knezova Babonića, što je vrlo vjerojatno uzrokovano nedostatkom sačuvanih povijesnih izvora, moguće je da su Babonići, koji su od sredine osmoga desetljeća 13. pa do sredine trećega desetljeća 14. stoljeća doživjeli politički uzlet, iskoristili istragu koju je 1307. godine protiv templarskoga reda potaknuo francuski kralj Filip Lijepi te konačno ukidanje reda 1312. godine, kako bi ojačali svoju vlast u Dubici.

Naime, zanimljivi su podaci iz 1313. i 1314. godine, to jest iz vremena najveće moći knezova Babonića u doba banovanja bana Stjepana V Babonića, a koji govore o vlasti u Dubici. Tako je 1313. godine zabilježeno da je u pratnji bana Stjepana V na obiteljskom vijećanju u Topuskom bio i dubički načelnik Marko, očito čovjek blizak banu Stjepanu V. Štoviše, na novom obiteljskom vijećanju održanom 12. svibnja 1314. godine između ostalog odlučeno je da dubička tridesetina treba pripasti knezu Ivanu I Baboniću.

Očito su Babonići iskoristili činjenicu da je ivanovcima trebalo neko vrijeme da preuzmu sve dotadašnje posjede templara u Hrvatskoj i Slavoniji, koji su im trebali pripasti nakon ukidanja templarskog reda 1312. godine. No, kako se iste te 1314. godine, točnije 27. ožujka, u ispravi kojom Loket, glavni meštar ivanovaca u Ugarskoj i Hrvatskoj, daruje nekom Petku zemlju Gošću, spominje ivanovac fra Andrija, preceptor dubički te je i sama isprava sastavljena u Dubici, postavlja se pitanje odnosa vlasti knezova Babonića i ivanovaca u Dubici.

Kako se vijesti o Babonićima i Dubici (načelnik Marko u pratnji bana Stjepana V iz 1313. i tridesetina koja pripada knezu Ivanu iz 1314.) vežu uz trgovište, to jest slobodnu općinu u Dubici, možda je moguće vlast knezova Babonića više vezati uz to trgovište nego li uz samu utvrdu u Dubici. Naime, moguće je da su knezovi Babonići bili zadovoljni ubiranjem prihoda sa gradskoga trga, dok su lokalnu samoupravu prepustili tamošnjem stanovništvu i praksi koja je do tada vrijedila.

Osim toga, nigdje se u ispravama iz 1278. i 1288. godine direktno ne navodi da su sastavljene u dubičkoj utvrdi, nego se navodi jednostavno da su sastavljene u Dubici. Možda je zapravo bilo riječ o podijeli vlasti u Dubici između Babonića i templara, tj. kasnije ivanovaca. Naime, moguće je da su na samom kraju 13. i početkom 14. stoljeća prihodi od slobodne općine, tj. trgovišta, u Dubici pripadali knezovima Babonićima, kao što je to jasno navedeno u ispravi iz 1314. godine, dok su administrativnu i pravosudnu vlast u Dubičkoj županiji imali vitezovi templari, tj. kasnije ivanovci, baš kako je to bilo određeno u ispravi kralja Bele IV iz 1269. godine.

GRB BABONIĆA

Dok je slabljenjem moći knezova Babonića krajem trećega desetljeća 14. stoljeća postepeno opadao i njihov ugled u dubičkom kraju, na istom je prostoru rastao utjecaj vitezova ivanovaca koji su vrlo vjerojatno vrlo brzo preuzeli potpunu političku, administrativnu i ekonomsku vlast u Dubici i istoimenoj županiji. Iako je na čelu županije sredinom 14. stoljeća bio zemaljski župan, on je svoju vlast dijelio sa dubičkim preceptorom iz reda ivanovaca. Štoviše, 1349. godine dubička utvrda se naziva utvrdom Svetoga Ivana, a njezin je kaštelan bio ivanovac fra Baldon, koji je bio i župan dubički.

Pod vlašću vitezova ivanovaca Dubica je, baš kao i ostali gradovi na rijeci Uni, doživjela gospodarski procvat pa se u njoj 1334. godine po prvi puta direktno spominje postojanje trga, iako je on u njoj vjerojatno postojao i znatno ranije.

U popisu župa Zagrebačke županije u Dubici se spominje crkva Svih Svetih na dubičkom trgu. Osim toga u njoj se tijekom 14. spominju četiri crkve i nekoliko samostana. U svakom slučaju, Dubica je ostala u rukama reda ivanovaca sve do raspada reda u hrvatskim krajevima, osim u razdoblju između 1398. i 1402. godine kada ju je Hrvoje Vukčić nakratko pripojio Donjim krajevima.