Dubica i knezovi Babonići

bsh

Velikaši Babonići bili su jedna od najznačajnih porodica u srednjovjekovnoj Slavoniji. Na vrhuncu moći kontrolisali su prostrano područje od Vrbasa do Kranjske pa se pod njihovom vlašću u dužem vremenskom periodu nalazila i Dubica. Prvi značajni predstavnik ove porodice bio je Stjepan I (kraj 12. i početak 13. vijeka), poznat pod nadimkom Babon (ili Babun). Babonići su vodili žestoke borbe sa Gisingovcima, moćnom porodicom njemačkog porijekla, a mirovni sporazum između sukobljenih strana potpisan je upravo u Dubici 1278. godine. Od polovine 13. vijeka Babonići su obavljali i bansku dužnost. Njihova moć ubrzano je opadala od kraja 15. vijeka da bi ih nalet Turaka sredinom 16. vijeka prisilio na povlačenje u Kranjsku. Posjedima ove porodice u Pounju i posebnim statusom srednjovjekovne Dubice bavio se istoričar Hrvoje Kekez u doktorskoj disertaciji “Plemićki rod Babonića do kraja 14. stoljeća” (Zagreb, 2011)

Pod donjim Pounjem smatra se prostor donjega toka rijeke Une od današnjeg Bosanskog Novog, to jest od ušća rijeke Sane u Unu, pa sve do ušća Une u Savu kod današnjeg Jasenovca. Riječ je o prirodnoj cjelini, plodnoj dolini koju sa sjevera zatvaraju obronci Zrinske gore, a sa juga sjeverozapadni obronci Kozare. Na ovome su se prostoru u 13. i 14. stoljeću protezale srednjovjekovna Dubička i Gorska županija.

Svakako je najvažnije središte donjeg Pounja u razvijenom srednjem vijeku bila Dubica, a na tom su se prostoru uz rijeku Unu nalazili Zrin i Vodičevo, važne utvrde knezova Babonića, kao i mnogi drugi njihovi posjedi.

Dubica se već 1200. godine spominje kao kotar, a već 1239. godine kao županija u kojoj su vitezovi templari za zamjenu od hercega Kolomana dobili posjed Maladin. Tijekom 13. stoljeća u Dubici se razvilo trgovište, te se tako 1244. godine spominje slobodno trgovište Dubica i tadašnji načelnik Ernej. U ispravi se spominju stranci, to jest doseljenici u Dubicu (…Fridericus, Marcellus, Laztisa ac omnes hospites…), što svjedoči o razvijenosti Dubice kao važnog trgovišta koje je privlačilo nove doseljenike.

Krajem sedmoga desetljeća 13. stoljeća, ili točnije 1269. godine, predao je kralj Bela cijelu Dubičku županiju na upravljanje vitezovima templarima. No, unatoč toga, naselje podno Dubice i dalje je uživalo povlastice slobodne općine, pa se tako ono spominje i 1270. godine u ispravi kojom je kralj Stjepan V potvrdio ispravu dubičkog načelnika iz 1244. godine.

POSJEDI BABONIĆA 1310. GODINE

Iako je još 1269. godine kralj Bela IV predao Dubičku županiju na upravljanje vitezovima templarima, ipak se čini da se od sredine osmoga desetljeća Dubica nalazila u političkoj i gospodarskoj sferi knezova Babonića te da su i oni imali nekakvu vlast u Dubici.

Naime, isprava o miru između Gisingovaca i Babonića od 20. travnja 1278. godine sastavljena je i potpisana baš u Dubici. Kako je sastavljač rečene isprave bio ban Stjepan IV Babonić postavlja se pitanje je li Dubica u tome trenutku bila u njegovim rukama. Naime, iz iste je isprave poznato da je knez Stjepan IV već preuzeo od izumrle vodičke grane svoga roda i njihov posjed Vodičevo, koji se nalazio u neposrednoj blizini.

Ban Stjepan IV svakako ne bi kao mjesto u kojemu će se potpisati mir, za koji se uzaludno očekivalo da će biti i konačni, odabrao grad u kojemu nema nikakav politički utjecaj. Kako su odredbe mira bile puno sklonije Babonićima, očito je ban Stjepan IV mogao birati mjesto potpisivanja mira, te je odabrao Dubicu – najvažniji grad donjega Pounja – u kojemu je svakako uživao neku vlast.

S druge strane, čini se da je njegov brat Radoslav I sredinom devetoga desetljeća 14. stoljeća ostvario znatniju vlast u Dubici, te je on tamo često i boravio. Naime, knez Radoslav I je 1288. godine ispravu o vraćanju nekadašnjeg Timporova otoka (posjeda koji je tada bio u njegovom privatnom vlasništvu) cistercitima iz Topuskog, sastavio upravo u Dubici. Kako je riječ o ispravi koja svjedoči o privatnoj transakciji, vjerojatno ju je knez Radoslav I dao sastaviti u gradu koji je bio u njegovu vlasništvu, te je u njemu u tom trenutku boravio.