Zašto kasnimo i stradamo

Nakon tridesetogodišnje austro-ugarske uprave, to jest na kraju školske godine 1907/1908. bilo je u čitavoj zemlji 405 osnovnih škola i to 268 državnih, 126 vjerskih i 11 privatnih osnovnih škola. S obzirom na broj stanovništva, dolazila je jedna škola na 3872 stanovnika. Djece sposobne za školu bilo je 235.214, a od te djece pohađalo je škole oko 15 odsto. Da ova tužna slika bude još jasnija, spomenut ćemo kako su tada stajale sa pismenošću druge zemlje u Evropi. Godine 1911. od 100 stanovnika bilo ih je: u Rumunjskoj 64 nepismena, u Rusiji 6, u Srbiji 51, u Ugarskoj 47, u Austriji 35, u Italiji 30, u Grčkoj 30, u Belgiji 8, u Francuskoj 3, u Nizozemskoj 1 i u Engleskoj 1.

U Švicarskoj od hiljade stanovnika bilo ih je nepismenih 5, u Švedskoj 3, u Danskoj 2, a u Njemačkoj 2 nepismena na deset hiljada stanovnika. U Herceg-Bosni na temelju popisa pučanstva godine 1911. bilo je nepismenih 88 od stotine.

U času stvaranja naše države bilo je svega 595 osnovnih škola, a deset godina kasnije svega 706, što znači da se kroz tih deset godina dalo Bosni godišnje samo 11 novih škola. Stoga nije nikakovo čudo da su ove dvije pokrajine u našoj državi najslabije stale s osnovnim školstvom. Nakon šest godina prilike su nešto na bolje krenule, ali još vrlo daleko od toga da ih možemo nazvati dobrim. Prema stanju škola na dan 15. svibnja 1932, koje je izračunato u pojedinim banovinama, opet su one banovine u čijem se sklopu nalaze bosanskohercegovački krajevi sa školstvom najslabije stale. Prosječno u Kraljevini Jugoslaviji dolazi jedna narodna škola na svakih 29 kvadratnih kilometara. Međutim, sve banovine sa bosansko-hercegovačkim zemljištem prelaze taj broj.

Kada imamo na pameti da su u današnjem svijetu škole najglavnije sredstvo kojim se narod vodi materijalnom, tjelesnom i umnom napretku, onda nije nikakva zagonetka zašto toliko strada bosansko-hercegovački svijet.

Navedeni brojevi govore tužnu i žalosnu istinu. Istinu, o kojoj mora najozbiljnije voditi računa svaki pravi prijatelj naroda. Bez dobrih i brojnih narodnih škola piše nam se crna budućnost. Narod bez škola čeka ista sudbina na koju je osuđen gladan čovjek bez kruha i hrane.

Napretkova božićna knjiga (1936)