I dobri i zli

Stari princip dobra i zla, svjetla i tmine, anđela i đavola, osnova je svih religija i većine filozofskih sistema, zato što mu je osnova u životu. Samo, ja se priklanjam onima koji smatraju da dobro i zlo nisu odvojeni i mehanički suprotstavljeni. To su neodvojive čovjekove osobine i veoma su izmiješane, kao mirisi.

Ljudi su i zli i dobri. Ako ima više zla u njima, smatramo ih zlim, ali nikad nisu makar bez zrna dobra. Ako je više dobra u njima, nazvaćemo ih dobrim, ali je makar malo zla zapretano u njima.

Veliki poznavalac ljudske duše, Dostojevski, pokazao je to najbolje: kod njega se zlo i dobro toliko prepliću da im je teško ustanoviti granicu. Nažalost, meni se čini da je zla u svijetu više nego dobra, ali to je vjerovatno pristrasno pamćenje. Osim toga, zli ljudi i zli postupci su plastičniji, pamtljiviji. Dobri ljudi i dobri postupci izgledaju neuvjerljivi, ne vjerujemo ni njima ni svjedočenju o njima. Iskusio sam to i na svome književnom djelu: kad sam htio da svjedočim o dobrim postupcima ljudi, čitaoci (tačnije kritičari) su mi najmanje vjerovali.

Zlo je ubjedljivo, ne treba mnogo dokaza da bi se u njega povjerovalo, prima se na riječ. A ništa nije teže nego govoriti o dobru i ljubavi, potrebna je ogromna snaga i izuzetna uvjerljivost da se dobro sugeriše kao mogućnost koja se prihvata bez nevjerice.

Pitate: ima li rješenja tom vječitom problemu? Mislim da nema…Neizvjesnost daje svu draž tom preteškom rvanju, u kojem makar i rijetke pobjede dobra opravdavaju njegove prečeste poraze. I ostavljaju nadu, koja je sigurno iluzija, da će dobro jednom konačno trijumfovati. Neće i ne treba! Jer, kad bi postojalo samo dobro ili samo zlo, ne bi bilo određenja, ne bi bilo relacije, i ljudski postupci bi bili ili beznadno razorni ili beznadno dosadni. Rješenja nema, jer život traje.

Meša SELIMOVIĆ, Student (1972)