Svako ima svoju zvijezdu

O tome kakvog je naša zemlja oblika, našao sam u naroda tradiciju koju ovdje bilježim. Po pripovijedanju naroda, naša zemlja izgleda kao jedna velika četverouglasta ploča, koja se na svojim uglovima o samoj dlaci naslanja na četiri stupa, te ti se čini da će ama baš sada pasti. Jedino je što o milosti Božijoj stoji. Ta je ploča jednako duga i široka. Stupovi su joj veoma uljašteni, visoki i tanki, da se upravo previjaju, te ti se svaki čas čini da će se prelomiti.

Oni su od sasvim lijepog i bijelog mramora i usađeni su u veliku neizmjernu morsku dubinu, jer pod cijelom tom pločom (zemljom) nalazi se nepregledno more koje mi ne možemo vidjeti, budući da je pod nama. Ovo je pravo veliko more, a sva ostala mora koja mi vidimo jesu mala mora.

Bog – slava ga i milost bila – još u početku svijeta znao je koliko će se duša kroz sve vijeke roditi sve do sudnjega dana. Dao je svakome svoju zvijezdu pod kojom će se roditi. Mnogi se ljudi rode pod sretnom, mnogi opet pod nesretnom zvijezdom. Čim poleti zvijezda preko neba i negdje pane, ono je zbilja neko umro u svijetu.

Ima zvijezda kojih mi ne vidimo i koje neprestano sve bliže i bliže k nama padaju, a čim se pokažu svijetu, onda se je odmah neko rodio. Zvijezda onog koji se je rodio ne ostane na miru i na onom mjestu gdje se je ukazala, nego čim on više stari to i ona sve niže i niže pada i kad on umre i ona zajedno s njim umre i nestane – pane. One zvijezde koje će se pokazati, kad se njihove osobe rode, lete iz visina, kao snijeg, pa kad ih jednom gore nestane, onda će biti propast svijeta i sudnji dan.

Glasnik Zemaljskog muzeja (1890)