Nacionalni prevaranti

Photo by Pixabay on Pexels.com

Nacionalizam ne treba miješati sa patriotizmom. Između ovih riječi mora se istaći razlika jer se radi o dvije različite, čak i suprotne ideje. Pod patriotizmom podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali ne želi da ih silom natura drugima. Po svojoj prirodi, patriotizam je odbramben, i u vojničkom i u kulturnom smislu.

Nacionalist je onaj ko misli samo ili uglavnom u terminima takmičarskog prestiža. On može da bude pozitivni ili negativni nacionalist – što znači da svojom mentalnom energijom može da se koristi u podržavanju ili klevetanju – ali u svakom slučaju njegove su misli uvijek okrenute pobjedama, porazima, trijumfima i poniženjima. On vidi istoriju, pogotovo savremenu istoriju, kao beskonačno uzdizanje i padanje velikih moćnih cjelina, a sve što se dogodi liči mu na dokaz da se njegova strana nalazi na višem stupnju, a nekog omraženog neprijatelja na nižem.

Ali, važno je ne brkati nacionalizam sa običnim obožavanjem uspjeha. Nacionalist se ne drži načela običnog priklanjanja jačoj strani. Naprotiv, pošto je odabrao svoju stranu, on uvjerava sebe da je ona najjača i u stanju je da živi u tom uvjerenju čak i kad su činjenice neoborivo protiv njega. Nacionalizam je želja za vlašću ojačana samoobmanom.

Svaki nacionalist spreman je za najočigledniju prevaru, ali je, takođe – pošto je uvjeren u to da služi nečemu što je više od njega – nepokolebljivo uvjeren u to da je u pravu.

Nijedan nacionalist nikad ne misli, ne govori i ne piše ni o čemu drugom do o nadmoćnosti svoje zajednice. Ako je riječ o nekoj pravoj državi kao što su, na primjer, Irska ili Indija, nacionalist će uglavnom tvrditi da ona nije nadmoćnija samo na vojnom i političkom planu već i u sportu, književnosti, slikarstvu, jezičkoj strukturi, fizičkoj ljepoti stanovnika, pa možda čak i klimi, geografskim predjelima i kuhinji.

Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne vide podudarnost između istog niza činjenica. Djela se smatraju dobrim ili lošim ne prema stvarnoj vrijednosti, već prema tome ko je njihov počinilac. Nema gotovo nijedne vrste zločina – mučenje, korišćenje talaca, prinudni rad, zatvaranje bez suđenja, falsifikovanje, atentati, bombardovanje civila – koja ne mijenja svoju moralnu boju kad je počini “naša” strana.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zločine koje je počinila njegova strana već posjeduje i izvanrednu sposobnost da za njih uopšte ne čuje.

Nijednom nacionalisti ne da mira uvjerenje da se prošlost može izmjeniti. Dio svog života on provodi u svijetu mašte, u kojem se događaji odvijaju onako kako on smatra da bi trebalo da se odigraju. I on će prenositi dijelove ovog svog svijeta u istorijske knjige kad god je to moguće. Veliki dio pisane propagande u naše doba svodi se na običan falsifikat. Materijalne činjenice su zataškane, datumi promijenjeni, navodi izvučeni iz njihovog konteksta i udešeni tako da dobiju drugo značenje.

Mada neprekidno sanja o vlasti, pobjedi, porazu i osveti, nacionalist je često nekako nezainteresovan za događaje u stvarnom svijetu. Ono što želi jeste da osjeća kako je njegova zajednica bolja od neke druge a to lakše postiže osuđujući protivnika nego provjeravajući da li mu činjenice idu u prilog…Svi nacionalistički sporovi su na nivou debatnog kluba. Skoro je potpuno nemoguće da se oni završe, pošto svaki učesnik uvijek misli kako je on pobjednik. Neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije i sasvim zadovoljno žive u snovima o vlasti i osvajanju, koji nemaju nikakve veze sa fizičkim svijetom.

Džordž ORVEL, Bilješke o nacionalizmu