Divlja trešnja

Photo by Karolina Grabowska on Pexels.com

Jedna divlja trešnja izrasla je na puteljku iza lijeske i prigušila njeno grmlje. Dugo sam se dvoumio – da li da je posiječem ili ne. Bilo mi je žao. Ta divlja trešnja nije rasla kao grm, već kao drvo, tri vrška u prečniku i četiri aršina u visinu, jako račvasta, kudrava i sva u sjajnom, bijelom, mirisnom cvijetu. Izdaleka joj se osjećao miris.

I ne bih je ni posjekao da je jedan radnik (ranije sam mu rekao da ukloni sve divlje trešnje) nije počeo sjeći bez mene. Kad sam došao, on je već zasjekao vršak i po i sok je prskao pod sjekirom kad bi pogodila u raniji rez. “Šta se tu može, jasno, sudbina”, pomislih pa uzeh sjekiru i stadoh sjeći zajedno sa seljakom.

Sa zadovoljstvom se obavlja svaki posao, zadovoljstvo je i sjeći. Mislio sam samo kako da je što prije oborimo. Kad sam se zadihao, ostavio sam sjekiru, odupro se sa seljakom o drvo i pokušao da ga oborim. Zaljuljasmo ga, lišće na drvetu zadrhta, posu nas rosa s njega, a zasuše bijele, mirisave latice.

U isti mah kao da nešto vrisnu – puče u nutrini. Mi nalegosmo, a nešto kao da zaplaka, zapucketa u sredini i drvo se svali. Ono se rascijepilo na rezu i njišući se, opružilo granama i cvijećem po travi. Grane i pupoljci zadrhtaše poslije pada i umiriše se.

“Eh, velika je to stvar, duša me boli”, reče seljak. A mene je tako obuzela tuga da sam brže-bolje otišao drugim radnicima.

Lav TOLSTOJ, Četvrta ruska čitanka