Jelen u kamenu

Jelen je morao biti veoma važan motiv. Pojavljuje se na velikom broju stećaka. S upečatljivom uvjerenošću, većina jugoslovenskih istraživača zastupa tezu da jelen na stećcima predstavlja isključivo lovinu: progonjeni jelen, kakvog često vidimo na stećcima, prema tome ne bi predstavljao ništa do prisjećanje na lov kao razonodu bosanskih feudalaca.

Benac i Truhelka, međutim, primjećuju da se ni u Bosni ni u Hercegovini jeleni ne pojavljuju kao divljač. Iz prikaza na stećcima zaključuju da je prije bilo jelena, ali da ih je upravo ovaj lov iskorijenio. Benac i Bešlagić usto primjerom lova žele dokazati da stećci nisu bogumilskog porijekla. Naime, kako oni navode, poznato je i iscrpno dokumentirano da su bogumili bili strogi vegetarijanci (što je uostalom važilo samo za perfectuse). Vegetarijanci ne žive od lova, pa, slijedom toga, stećci ne mogu biti bogumilski spomenici. Međutim, Solovjev je uvjerljivo dokazao da prikazi jelena na stećcima počivaju na simboličkim značenjima i da nemaju nikakve veze s konzumacijom mesa.

Solovjev uspostavlja vezu sa Psalmom 42: “Kao što košuta čezne za izvor-vodom, tako čezne duša moja za tobom, Bože”. U jelenu on vidi simbol čovjeka koji traga za Kristom, pa i simbol samog Krista.

Da jelen ne predstavlja stvarnu šumsku životinju, s neuporedivom jasnoćom pokazuje stećak u dvorištu Arheološkog muzeja u Splitu. U sredini križa, tamo gdje je u drugim kontekstima prikazan raspeti Krist, uklesan je jelen. Na jednom stećku u Konjicu pak, u donjem lijevom uglu, vidimo klečećeg čovjeka koji uzdiže ruke u molitvu usmjerenu prema jelenu uklesanom u gornjem desnom uglu. Velik razmak između dvije figure ukazuje na uzvišenost sfere u kojoj boravi simbol jelena.

U figuri jelena Wild vidi ne samo opći kršćanski simbol nego i specifičan bogumilski izraz. Wild najprije na primjeru jedne rimske freske iz 6. stoljeća, na kojoj je jelen prikazan u bliskoj vezi s krštenjem u rijeci Jordan, te na primjeru krstionice u Freudenstadtu, na kojoj je takođe prikazan jelen, pokazuje da postoji bliska veza između slike jelena i krštenja. Krštenje znači odbacivanje starog i ulazak u novog čovjeka. Ono je na taj način povezano sa smrću i ponovnim rođenjem.

Wild potom ukazuje na činjenicu da je krštenje bilo jedini sakrament bogumila. Krštenje je, kako je pokazano, izvođeno polaganjem ruku u završnom činu duge pripremne inicijacije. Ono kod bogumila nije predstavljalo samo duhovno rođenje čovjeka nego i doslovni ulazak Svetog duha u njega. Svečani čin krštenja, consolamentum, čovjeka je činio jednakim apostolima.

Prema Wildu, jelen predstavlja upravo duhovno krštenje, consolamentum, to jest krštenog, perfectusa. Lov na jelena, prema tome, bio bi izraz progona Božijih prijatelja, koji provodi moć ovog svijeta, zlo.

Kao jasan i uvjerljiv primjer, Wild koristi stećak iz Hodova. Nad glavom jelena lebdi prstenasti vijenac. Životinju napadaju dva naoružana konjanika i pas. Prema Wildu, značenje slike je sljedeće: “Neprijateljske sile ovog svijeta bore se protiv onoga koji je obnovljen duhovnim krštenjem”. Bogumilski kontekst je upečatljiv i uvjerljiv. Motiv lova na jelene sad postaje sasvim razumljiv. On predstavlja bespoštedni progon bogumila na primjeru onih koji su primili consolamentum.

Rudolf KUTZLI, Bogumili