Dječak iz kolibe

Ovo i nije heroj, jedva ako se otkačio od majčine suknje, ali opet teško da je bilo heroja koji se toliko rugao strahu, bio tako siguran na svom putu, kao da ga vodi lično Atina za ruku, koji je s toliko lakoće odustajao od života, a čije je golobrado lice tako silovito obasjalo istoriju. Kad je ubio austrougarskog princa 1914, na Vidovdan, najveći paganski praznik južnih Slovena, bilo mu je dvadeset godina.

Kao maloljetnik nije mogao biti osuđen na smrt, tako da je bačen u tamnicu, gdje je umro na kraju rata, kao najomrznutiji dječak Evrope, bukvalno pod ruševinama Austrougarske carevine. Bolešljiv, mršav i ispijen, blijedoga lica, s nekim neobičnim pogledom koji bi djelovao kao pospan da nema u njemu nečeg zanesenog, kao usnulog, i zato nepokolebivog. Stiče se utisak da se život ovoga dječaka već desio; odavno je sve obavljeno, samo boginja pronosi njegovu opranu glavu kroz neprijateljske redove. To isto se nazire i na grupnim fotografijama, ali na još čudniji način.

Postoje fotografije sa drugim zavjerenicima i mladobosancima. Gavrilo među njima nije bio ništa posebno. Pa ipak, na tim fotografijama Gavrilo Princip privlači pogled kao neko izdvojen, odabran, sjenovit.

Postoje i fotografije njegovog sela, roditelja i rodne kuće. To je najsiromašnija koliba u Evropi. Sve je na ivici ničega. Koliba je sklepana od najbjednijeg materijala, samo koliko da se drži, sve je golo unutra i oko nje, na kamenu, ljutom od samoće; nije se ni stiglo do ideje o ukrasima.

PRINCIPOVI RODITELJI PRED RODNOM KUĆOM

U toj kolibi je Gavrila Principa istorija poljubila u usta…Ništa Gavrilo nije uradio u životu, čak su ga iz gimnazije izbacili, a u vojsku ga nijesu primili. Kao da su sva vrata društva zatvorena za njega. Onda se odjednom, pred njim i samo za njega, širom otvori kapija koja se ni za koga ne otvara. Sukne u istoriju, dva hica i gotovo, kao ispod kamena zmija s kojom je rastao. U dvadesetoj godini u najdublju tamu tamnice, u dvadeset i četvrtoj smrt. Pa čovjek pomisli da tu nema ništa, samo slučaj i nesreća, ali ko, ili šta, tako smišljeno, tako precizno, i iznad svega tako prekrasno kroz njega stvara svoje djelo?

Eh, kad bih ja mogao reći o bilo kom djeliću ovoga svijeta, najmanjoj mrvici realnosti, tako hrabro i tako jasno, to što je Gavrilo Princip rekao jednim metkom o evropskoj civilizaciji! Reći najdublju istinu o dvadesetom vijeku, reći je i odmah je glavom platiti, jer je dosegnut maksimum života, eto, kad bih takvo nešto mogao, drukčije bi se i pisalo i čitalo, pa i živjelo.

Dječak iz kolibe je 1914. bio jedini čovjek u Evropi, nešto mlado i čisto, sakriveno i hrabro, potpuna negacija civilizacije što je izdala čovjeka i ušla s njim u rat do istrebljenja.

Erik Hobsbaum napisao je “skraćenu istoriju dvadesetog vijeka”, od Prvog svjetskog rata do kraja Hladnog rata, dobro uočivši da je to cjelina. Cjelina u znaku Gavrila Principa. Kroz cio vijek će se ponavljati u bezbroj varijanata njegov juriš na prijesto Zla. U svakom pokušaju da se probije čovjek kroz zidine zatvora, da poniženi i uvrijeđeni dignu glavu, da misao i osjećanje zbrišu okove računa i pohlepe, izdaje i podvale sa srca i istorije, u svakom pokušaju ponovo dječak Gavrilo, gladan, jektičav, go i bos, izlazi iz mračne kolibe i žmirka na suncu. On je heroj procesa koji će se u dvadesetom vijeku zvati “dekolonizacija”.

Stanko CEROVIĆ