Sevdalinka

Photo by Hunter Harmon on Pexels.com

Postanak sevdalinke razjašnjava se dvojako: jedni kažu da je to pjesma begova, pjesma obijesne feudalne gospode, koja su na svojim čardacima, u izobilju i bogatstvu, stvarala ovu bolećivu pjesmu sebi za radost i razonodu. Drugi opet kažu da je to pjesma puka, pjesma naroda koji je kroz patnje i bol, kroz muku i nevolju, kroz radost i veselje, davao oduška svojim osjećanjima, stvarajući tako najdivniju pjesmu balkanskih gudura i klanaca, tihih proplanaka i žitorodnih posavskih polja.

Jedni opet kažu da je sevdalinka prvenstveno ženska pjesma i da su je, najvećim dijelom, “sknadile” muslimanske djevojke i žene, same, zatvorene između četiri zida, skrivene u bijelim avlijama i zelenim baščama u čežnji srca ranjena za draganom koji se skitao carskim drumovima ili se tukao po razbacanim evropskim i azijskim bojištima za slavu tuđinske turske carevine.

One, te djevojke, nevidljive zvijezde, čeznule su za životom, za srećom neispunjenom, vezajući najdivnije vezove i šare na svojim đerđefima, prosipljući po njima svoje suze, uzdahe, svoje sanje i želje. I pjevajući tugljive sentimentalne pjesme ili, ponekad, raspojasane poskočice i napjeve pune radosti i cika djevojačkoga. Tako su one – i nehotice, i neznajući – stvarale naš prvi likovni izraz na svome ručnom radu i lirski muzički izraz u svojoj pjesmi.

Narod voli svoju pjesmu i svoje pjevače. Ovdje se dobar pjevač sevdalinke često više cijeni od dobra junaka, dobra jahača, pa čak i od učena čovjeka, kadije i kakvog drugog alima, iako je to sve na cijeni. Naše majke pjevale su nam te pjesme nad kolijevkom, slušali smo ih u djetinjstvu, na livadama, u svečanim zgodama, i one su nam ušle u dušu. Mi smo tu i takvu pjesmu usisali i upili u sebe s prvim danima mladosti, i ona takva živi u nama. Mi je takvu i volimo jer je naša.

Hamid DIZDAR