Dubica 1918. godine

Jesen 1918. godine bila je teška i burna. Nakon niza poraza centralnih sila i proboja Solunskog fronta te godine, Austro-Ugarska je bila na koljenima, a agonija Beča okončana je potpisivanjem kapitulacije 3. novembra. Na tlu Bosne i Hercegovine vlast privremeno preuzimaju Narodna vijeća, a upravo će vijeće iz Bosanske Dubice među prvima proglasiti ujedinjenje BiH sa Kraljevinom Srbijom.

Po nalogu Narodnog vijeća iz Sarajeva, krajem oktobra u Bosni je započelo formiranje okružnih, kotarskih i seoskih odbora sa ciljem “mobilizacije nacionalnih snaga” i održavanja reda i mira. A nereda je tih dana bilo na pretek. Drumovima su tumarali raspojasani austrijski vojnici, nizale su se pljačke, a u pojedinim oblastima zavladala je glad. Žitelji Bosanske krajine u potrazi za hranom odlaze u bogatiju Slavoniju dok neki, kako je izvještavala tamošnja štampa, stižu i do Zagreba. Širom Bosne stanovništvo pljačka vojne magacine i skladišta robe.

U više mjesta došlo je i do pobuna seljaka i napada na imanja zemljoposjednika – aga i begova. Na području Banja Luke, Dervente i Brčkog početkom novembra je, “za krađu, paljevinu, pobunu i ubistvo”, proglašen i prijeki sud. Na sve to, harala je i epidemija “španskog gripa”.

Formiranje Narodnih vijeća po bosanskim varošima u suštini je značilo okupljanje najuglednijih ili najbogatijih mještana. Tako je bilo i u Dubici. Po zapisu DRAGOSLAVA ALEKSIĆA, u dubičko Narodno vijeće ušli su: trgovci NIKOLA CIKOTA, LJUBO MATARUGA, OSTOJA i JOVO KOSOVIĆ, BOGDAN GAJIĆ, JANKO MISALJEVIĆ, SMAIL ČAUŠEVIĆ i ĐOKO BAKIĆ, veleposjednici AHMET-BEG CERIĆ i AHMET ŠERIĆ, činovnici JANKO RUKAVINA i PERO DRVENICA te dubički prota SLAVKO VUJASINOVIĆ.

Kako je zabilježio prota Vujasinović, u Dubici je te jeseni “španski grip” kosio i staro i mlado. “Mnogo je svijeta pomrlo, iz jedne se kuće iznosilo po petoro nosila (mrtvih), išao sam pred njima na groblje”, zapisao je Vujasinović.

Tih nedjelja, dok je još trajao raspad Austro-Ugarske, u Dubici nije bilo većih incidenata. Dubičko vijeće je preko noći suspendovalo kotarskog predstojnika i organe sada već bivše vlasti te od članova “Sokolskog društva” formiralo takozvanu narodnu stražu koja će odigrati značajnu ulogu u očuvanju reda i mira. Naime, kako piše DUŠAN SAMARDŽIJA, kod mještana dubičkog kraja javila se želja za odmazdom nad šuckorima, pripadnicima zloglasnih austrijskih vojno-policijskih odreda, za sva nedjela koja su ratnih godina činili nad stanovništvom.

“U tom cilju prema Bosanskoj Dubici krenula je grupa seljaka i pripadnika zelenog kadra, riješena da izvrši osvetu. Članovi Narodnog vijeća, vrlo uticajni ljudi, uz pomoć narodne straže spriječili su ulazak rulje u grad. Tako je spriječeno korištenje nastalog bezvlašća, koje je prijetilo da se pretvori u veliko krvoproliće”, piše Samardžija.

Godinama kasnije, u izbjeglištvu u Srbiji, ovih događaja prisjetio se i prota Vujasinović. “Uspjeli smo da održimo red i mir u srezu, mada se u nekim selima pojavila hajdučija i pljačka mirnog stanovništa”, zapisao je u Memoarima.

Već tokom novembra 1918, došlo je do krupnih neslaganja između vlasti u Sarajevu i Banja Luci. Naime, odbor Narodnog vijeća Banja Luke odbijao je da se povinuje nalozima privremene vlasti u Sarajevu pa se banjalučka regija tih dana označava kao “država u državi”. Tako se krajiški gradovi, u kojima je još živo sjećanje na ustanak iz 1875, bez konsultacije sa Sarajevom, redom izjašnjavaju za ujedinjenje sa Srbijom. Među prvima to jednoglasno čini Narodno vijeće iz Dubice. S druge strane, Glavni odbor Narodnog vijeća za BiH takvu odluku nije donio već je 1. decembra 1918. došlo do zvaničnog ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu.

Koliko je spor uzeo maha svjedoči i podatak da su najviše vlasti u Sarajevu uputile molbu vojvodi STEPI STEPANOVIĆU da se srpska vojska uputi u Banja Luku i okolinu kako bi tamo zavela red.

U molbi se kaže da “Narodno vijeće u Banja Luci vrši protuzakonite radnje te da ne poštuje i ne izvršava vladina naređenja”. Stepanović je ubrzo odgovorio da Narodna vlada “može da računa na pomoć srpske vojske kad to neophodna potreba bude zahtevala, odnosno uvek kada budu ugroženi red i mir u zemlji”. Do intervencije srpske vojske u banjalučkoj regiji ipak nije došlo jer je u međuvremenu u Banja Luci formirano novo Narodno vijeće i raspuštena tamošnja Narodna garda na koju je stizalo najviše pritužbi.

Dubica je tako 1. decembra 1918. godine, nakon vijekova osmanske uprave i 40 godina austrijske vlasti, i zvanično postala dio nove države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pod vladavinom kralja PETRA I KARAĐORĐEVIĆA.