Naše podjele

Neki laici razliku u izgovoru jata (cveće/cvijeće) smatraju dokazom da se radi o različitim jezicima. Međutim, ta razlika kao prvo nema utjecaja na razumljivost, a kao drugo, unutar nekih drugih jezika također postoji razlika u izgovoru jata, pa ipak je svaki od njih i dalje jedan te isti jezik: npr. Bugarsku presijeca jedna jatova granica, ali bugarski se zbog toga ne dijeli na dva jezika.

Toga su svjesni i pojedini kroatisti, npr. Brozović ističe da ekavica i ijekavica nije razlog da se govori o različitim standardnim jezicima, a napominje i da ekavsko/ijekavsko dvojstvo postoji čak i unutar srpske varijante: “U srpskoj varijanti standardne novoštokavštine ekavsko–ijekavsko dvojstvo postoji i danas, pa ipak nikomu zdrave pameti nije još došla u glavu misao da zbog toga niječe Srbima opstojnost jezičnoga standarda”.

Što se tiče procesa odabiranja jatovog oblika u 19. stoljeću kada se odlučivalo koji oblik jata će postati standardni, ANTE STARČEVIĆ se borio za to da se u Hrvatskoj uzme ekavica, dok se njegov suvremenik i autor Srpskog rječnika (1818) VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ zalagao za ijekavicu (što se vidi i iz naslova njegovog Srpskog rječnika).

U skladu sa svojim idejama, Starčević piše 1851. u zagrebačkim Narodnim novinama br. 239 i 242 sljedeće:“Naš jezik, bez da se razumljivost uvredi, može se mnogo polepšati, t.j. uhu slušatelja ugodnim učiniti. Ja sam i za ovo polepšanje. Ovde opširno pisati, u čemu stoji lepota jezika, nedopušća mi vreme ni prostor. S toga velim: reči šareno pisane (e, ie, je, ije) nerazume ni svi štokavci , a kamoli kajkavci i čakavci. Šaranje cepa naše proste reči na više komadah, što niti je razumljivo, ni lepo, dakle ni slobodno…Ja sam dakle za čisti e. I zbilja, on je najlepši glas, koi svi razumimo”. Starčevićeva nastojanja da se u Hrvatskoj uzme ekavica nisu pobijedila jer su prevladali hrvatski vukovci, koji su se zalagali za Karadžićev ijekavski izbor jata.

Rezultat je, dakle, bio: Karadžićev ijekavski izbor jata nije prihvaćen u Beogradu zato što tamo nisu htjeli mijenjati svoj ekavski izgovor, dok su u Zagrebu, gdje su izvorni Zagrepčani također ekavci jer su kajkavci, ipak prešli na ijekavicu.

A da je bilo po Anti Starčeviću i Vuku Karadžiću, Hrvati bi danas govorili ekavicom, a Srbi ijekavicom. Zato Friedman kaže da je “ironija sadašnje situacije” to što je ijekavicu u 19. stoljeću izabrao i zastupao Vuk Karadžić i što se ona tada više identificirala sa srpskim nego s hrvatskim intelektualnim kretanjima, a danas je obrnuto.

Snježana KORDIĆ, Jezik i nacionalizam