Dubička čaršija

Pored desetak begovskih i aginskih kuća, većina je muslimana živjela o zemljoradnji. Bilo je i trgovaca i zanatlija, kafanara i nešto malo činovnika, ali većina je bila težaka. Jedni su imali svoju zemlju, a drugi su, pored svoje male zemlje, orali beglučku-spahijsku zemlju i davali od nje nekoji polovinu, a nekoji trećinu, to jest kako se sa spahijom pogode.

Iz begova i aga koji su prodavali pokoji kompleks zemljišta, postajali su trgovci. I od zanatlija postajali su trgovci, jer trgovina nije tražila truda ni posla mnogo, i trgovci su bili priznatiji kao pametniji i bogatiji. Trgovalo se bez znanja, pa onda i bez računa. Bilo je dosta trgovaca, ali nijednog koji je bio bez duga – koji se bio obogatio.

Štandard (visina) života nije bio ni veliki ni zavidan u toj istoj čaršiji. Nisu se nosila skupocena odijela, niti su postojali restorani i hoteli sa šampanjcem i likerima. Bile su 3-4 mehane, sa jednim dužim stolom, sa dvije klupe oko njega. Stolice su došle sa okupacijom.

Točila se samo rakija i pekla crna kafa. Vino se nije javno točilo, jer je vino po islamu zabranjeno piti. Kad je došla okupacija, s njome je došlo i pivo, to su pili – i zaduživali se. Hranili su se hljebom pšeničnim, ali i kukuruzom. Držali su krave muzare. Skoro svaka kuća, bogataška i siromaška, imala je kravu pred kućom. Nekoja i 5-6 krava, a spahije su pored krava držali i bike (bivolice crne, zbog masla, jer svinjsku mast po islamu nisu smjeli uzimati).

Sjećam se da su neke begovske kuće Cerića kroz našu srpsku varoš protjerivali čitave dželepe (jata) bika, po 20-30 komada. Posljednjih je nestalo iza 1918. godine. To su poludivlje životinje, kojih smo se bojali.

Mlijeko, sir i maslo su bili glavni začini. Meso se mnogo trošilo i crnu kafu su mnogo pili, zato su mnogi od skleroze patili, a govedina se najviše krčmila. Bogatiji su nosili takozvano bosansko odijelo, od crne, plave čoje (vunena materija) – izvezeno svilenim gajtanima. Čakšire sa dugim, nabranim turom do listova, đečermu (od svilene materije) i koporan sa rukavima, džemadan sa rukavima, fermen po njemu, od najfinije čoje i sav vezen svilenim crnim gajtanom, po gdjekoji vezen i zlatnim. To je bilo ljetno odijelo. Zimi je pored toga odijela navlačen ćurak od prostije čoje, ali krznom (lisičinom, kurjačijom ili jagnjećom kožom) postavljen.

Košulje su šivene iz domaćeg bijelog platna “ćerećeta”. Bogatiji su nosili protkane zlatom i od svile. O vratu zlatni ili srebrni lanac – sa satom za pojasom. Na nogama bijele čarape, povrh njih mestve od kože mekane, u kojima se hodalo po kući, a kundure (plitke cipele) izuvale su se pred kućnim vratima u trijemu, i čak pod basamacima – stepenicama.

Istu nošnju imali su i varošani pravoslavni. Potpuno istu – sa fesom na glavi, a zimi su nosili poneki i crne šubare – janjeće. Pamtim neke muslimane i pravoslavne (Risto Dimić Kikan) koji su nosili duge perčine – do ramena (kao i sveštenici) – a uz to i duge brade. Trgovci su se brijali, naročito u mlađe doba, a kad ostare onda puštaju bradu.

Ženska nošnja i muslimanki i pravoslavnih – izuzev same feredže, jašmaka (vela po licu) i žutih laganih čizama koje su nosile kadune, bila je skoro ista.

Široke dimije, košulja i jeleče, povrh toga kod žena anterija. Preko pasa kolan sa srebrnim i zlatnim paftama (vezanim kopčama). Tako mi se nosila tetka Joka, kad je djevovala: na glavi fes, na nogama papuče (poslije cipele), po dvorištu (avliji) nanule.

Gazdarice su nosile i fistan – štofanu haljinu u struk, anteriju, na glavi bariš sa bisernim tepelukom, saltu i ćurak mali sa krznom. O vratu su nosile đerdane od dukata. Umrije Jovi Gajiću kći na udaju – Persa, koja se lijepo nosila i đerdan oko vrata od dukata. Kad su je sahranili u groblje (staro) do puta, sjutradan je nađoše sa sandukom izvan groba. Hajduci, rsuzi, mislili su da je sa njom i đerdan zakopan. Dakle i život i rad pravoslavnih Srba u varoši bio je kopiranje života, rada i nošnje muslimanske čaršije. Jedino ih je vjera razlikovala, inače su bili isti.

proto Slavko VUJASINOVIĆ, Memoari