Život Ibre Bureka

Kad je umro, bilo mu je oko 75 godina i prema tome rodio se Ibro Burek u Livnu oko godine 1841. ili 1842. i to – kako su mi kazivali – u mahali Rajičevcu, starini begova Firdusa. On je valjda najprije počeo raditi kožom, a onda je nastavio bakalskom radnjom i držao je najviše brašno, kavu, šećer, pirinač, grah itd. I moji su roditelji bili njegove mušterije, dok smo god mogli k njemu dolaziti, a to je trajalo 30-40 godina.

I većinom su nosili na vjeresiju i to ne na knjižicu nego je Ibro – nisu ga zvali ni Ibraga – to bilježio u svoj tefter. Kroz čitavo to vrijeme, nikad moji roditelji nisu opazili da im je što više ili skuplje upisao. Pare za dug obično sam nosio ja i onda je Ibro precrtao dug, a meni u džep turio šaku smokava, oraha ili suhih krušaka.

Njegovi dućani bijahu pod nekom starom drvenom džamijom na staroj žitarnici, gdje se dakle pazarnim danom žito prodavalo. To bijahu obični bosanski dućani sa ćepencima i to najprije dva, a kasnije i tri i bijahu dosta puna. I kad ne bijaše mušterija, on izrezivaše kožu ili držaše Kur'an u ruci i pobožno se Bogu moljaše. Rijetko se kod njega viđaše besposlenih sijeldžija. Kad su mu se ovi dućani ohrdali (oslabili) jer ih vakuf kao ni džamiju nije mogao popravljati, preselio je malo dalje.

On bijaše čovjek srednjeg stasa, nosio je bosansko odijelo i šaren saruk oko glave, a zimi i dugi ćurak. Lice mu je bilo crnomanjasto i simpatično, tek mu bijaše jedan donji očni zaklopac nešto zavraćen, pa to se malo neugodno doimaše, dok te ne osvoje blage riječi Ibrine.

Prvo što sam kao dijete čudno opazio bilo je da pazarnim danom – srijedom, a nekad i drugim ljetnim danom, pred njegovim dućanom stoje po dvije ili tri pune breme vode s lončićem i narod pije. Kad se isprazne, Ibro pošlje da se opet donesu pune. I tako se radilo dok god otale nije preselila žitarnica. Pred Ibrinim dućanom svako jutro bilo je po 3-4 siromašne djece, najviše siročadi, koji su čekali Ibru da im dade po “dvajsticu” da kupe somun i idu u školu. Ibro nije imao nikakvih kmeta ni baštine, on je siromašni sin, on je tek imao kuću prizemnu kod Glavice džamije i valjda nešto bašče. I to mu je osim ono robe u dućanu bio cijeli imetak.

SAFET ZEC, Prozor (1990)

Jednom prilikom kao đak osnovne škole dođem na vodu Milostnik. Ta se voda nalazi ispod bivših Velikih vrata gradskih, a u blizini jedne lijepo išarane džamije. Stanovnici su okolo katolici i muslimani. Nad vodom izgrađena je kućica te su u prizemlju bile tri česme, a gore stan, u kojem je nekad bio mekteb, a nekad “kahva”.

Unutra vidjeh česme razvaljene i zemljište duboko raskopano, jer se meću nove cijevi i česme. To popravlja na svoj trošak – rekoše mi – Ibro Burek.

Površinu je i oko česama lijepo cementirao. Tako bijaše i koju godinu kasnije on uhvatio i neku vodu dosta daleko izvan grada – ispod Kasalova gaja – pa ju je kroz cijevi sveo kraj puta, koji vodi iz Livna prema Karačiću i dalje. Napravio je velika duga korita i česmu da kroz nju teče voda u korita, pa da piju ljudi prolaznici i ovce, koje najviše tud prolaze. Ibro nije tuda prolazio niti iko njegov, a nije imao ni ovaca.

Niz Kasalov klanac ljeti mnogo konja salazi donoseći drva i sijeno za Livno i bližu okolicu. Ali kako je taj klanac dosta uzak, strm i vrletan, često konji padahu osobito pod teretom, pa je mnogi slomio i nogu. Pravo pojmiti je mogao samo onaj koji je to gledao. Odjednom se začuše mine i pucnjava u Kasalovu klancu. Popravlja ga Ibro Burek, koji ga uopće nije trebao. Proširio ga je i mnogo dotjerao, ali nigdje nije napisao da je to on učinio, kao ni na ostalim svojim djelima. Samo je ime onim koritima ostalo Burekova korita, ako već ni ona nijesu izgubila to ime, kad su sagnjila, ako drugi nije izmijenio.

U Livnu je podavno živio neki musliman Salko Grače, slabouman čovjek, koji bi zimi hodao zamotan u ćebe. Jednom mu dođe na um pa se popne u džamiji Perkuši na munare, mjesto odakle se poziva vjerne na molitvu, te baci dolje ćebe, a i on skoči za njim izgovorivši: “Ili ja prije ili ćebe!” Naravno da je odmah umro.

Pokopao ga je i spomenik nadgrobni postavio mu je – Ibro Burek. Naredio je da se pokopa pokraj neke dobre djevojke Glamočke, jer stari muslimani mnogo su poštivali ovakove slaboumne ljude, držeći ih da su oni dobri i bezazleni ljudi.

Iako Ibro Burek nije imao velike kuće, opet je odlučio jednu sobu da mu bude ahar, a to je besplatno konačište i hranilište za putnike, u koje su dolazili najviše pobožni stranci sa istoka. Još znam da je Ibro mnogo dugova oprostio i mislim da nikog nije tužio, a svojoj djeci nije imanja ostavio. A sigurno je da je učinio i još dosta drugih dobrih djela, za koje ja nisam saznao, a on je i radio tako da ne zna javnost i da ne zna ljevica što daje desnica, ali i iz ovih nekoliko primjera vidi se njegovo milosrdno srdce i njegova velika i dobra duša.

Stipo MARKOVIĆ, Kalendar Napredak