Sveti rat i sveti mir

Photo by Aigars Jansons on Pexels.com

Svaki hrišćanin morao je da se suoči sa jednim suštinskim pitanjem: treba li da se bori za svoju zemlju? Hrišćanstvo je važilo za religiju mira, a rat je podrazumijevao ubijanje i razaranje. Stari hrišćanski oci po tom pitanju bili su izričiti: za njih je rat bio isto što i ubistvo. Ali, kada je carstvo o kome je riječ postalo hrišćansko, da li se od stanovnika očekivalo da uzmu oružje u ruke kako bi ga odbranili?

Istočna crkva smatrala je da to ne bi trebalo da učine. Čuveni poznavalac kanonskog prava, SVETI VASILIJE, uviđao je dužnost vojnika da izvršava naređenja, ali je ipak preporučivao da se svako ko je u ratu nekoga ubio, u znak pokajanja, tri godine uzdrži od uzimanja pričešća.

Prema vizantijskom vojniku nisu se odnosili kao prema ubici, ali mu to zanimanje nije donosilo nikakav ugled.

Smrt na bojnom polju nije se smatrala slavnom, a smrt u borbi protiv nevjernika nije bila mučeništvo. Vizantijska crkva uvijek se suzdržavala da podari blagoslov ratu. I zaista, Vizantinci su se uvijek radije odlučivali za miroljubiva rješenja, kao moralno ispravnija i materijalno isplativija, čak i kada su ona značila zamršene diplomatske igre i velike novčane troškove. Rat je predstavljao posljednje sredstvo, maltene priznanje poraza.

Gledano očima zapadnjaka, naviknutih da se dive junaštvu u borbi, vizantijska sklonost ka izbjegavanju krvoprolića morala se činiti kukavičkom. Zapadni teolozi po ovom su pitanju bili manje strogi. SVETI AVGUSTIN smatrao je da se ratovi mogu voditi ako je to u skladu sa Božjom voljom, a vojničko društvo koje se na zapadu formiralo nakon najezde varvara, po prirodi stvari željelo je da nađe opravdanje za svoju uobičajenu razonodu.

Viteški kodeks ponašanja slavio je junaštvo, a pacifizam je pao u nemilost iz koje se nikada neće povratiti. Crkvi je jedino preostalo da ovu vojničku energiju usmjeri u pravcu koji će joj biti od koristi.

FOTO: JONATHAN BORBA

Rat koji bi se vodio u skladu sa interesima Crkve, postao bi tako sveti rat, dopušten, pa čak i poželjan. Papa LAV IV sredinom 9. vijeka izjavio je da će svako ko pogine ratujući na strani Crkve, zaslužiti nagradu na nebesima. Papa JOVAN VIII nekoliko godina kasnije nazvao je sve vojnike koji čista srca poginu u svetom ratu – mučenicima čiji će grijesi biti oprošteni.

Nažalost, većina bojeva u to doba vodila se između samih hrišćana: kraljevi su ratovali između sebe, a još češće se dešavalo da lokalni velikaši zarate protiv svojih susjeda. Krajem 10. vijeka, ovo je bezakonje poprimilo takve razmjere da su lokalni biskupi, uz veliku podršku naroda, pokušali da rat zabrane zakonom i osnuju Mirovne lige. Domišljatiji pokušaj da se ograniče ratni sukobi predstavljalo je obnarodovanje Božijeg primirja, kojim se rat zabranjivao na sveti dan nedjelje, a kasnije će se zabrana proširiti na sve crkvene praznike, uključujući i subote.

Crkva u Burgundiji pokušala je da ratovanje ograniči samo na period od ponedjeljka ujutru do srijede uveče.

Mnogi velikaši izrazili su spremnost da poštuju Božije primirje, ali se malo njih toga zaista i pridržavalo. VILJEM OSVAJAČ bio je jedan od vatrenih pobornika primirja, ali je bitku protiv kralja HAROLDA kod Hestingsa započeo u subotu. Crkva se uskoro vratila staroj politici. Borbenost zapadnih vitezova trebalo je usmjeriti protiv nevjernika i neznabožaca.

Steven RUNCIMAN, Istorija krstaških ratova