Rekvijem za Staljinovog sina

Novine Crvena zvijezda objavile su 15. avgusta 1941. godine da je u borbama kod Vitebska “nevjerovatno junaštvo” pokazao komandir baterije JAKOV DŽUGAŠVILI. Poručnik Džugašvili zbog toga je i odlikovan Ordenom Crvene zastave. Za odlikovanje su znali svi, osim samog Jakova, sina sovjetskog vođe Staljina. On je, naime, već mjesec dana bio u njemačkom zarobljeništvu.

Njemačke snage udarile su na Vitebsk, zauzele grad i opkolile tri sovjetske divizije. U okruženju se našla i baterija poručnika Džugašvilija. Kada je situacija postala beznadežna, načelnik obavještajne službe ponudio je Jakovu mjesto u svom automobilu. Ovaj je to odbio i ostao sa svojim vojnicima. Potom je komandant divizije naredio da Džugašvili, po svaku cijenu, bude evakuisan. No, 17. jula, kada su se ostaci sovjetske vojske probili iz obruča, Jakova nije bilo među njima. U haosu koji je uslijedio, na njega su svi zaboravili.

Četiri dana kasnije, stigla je depeša: “Žukov je naredio da se pod hitno utvrdi gdje se nalazi komandir baterije Džugašvili Jakov Josifovič”. U potragu za njim 24. jula krenula je grupa motociklista, ali je misija okončana bez uspjeha. Jedino je nepobitno utvrđeno da se Jakov 15. jula “presvukao u civilno odijelo i zakopao dokumenta” te da je – zastao da se odmori. Dok je još trajala potraga, Džugašvili je uveliko bio na saslušanju, u njemačkom zarobljeništvu. Saslušao ga je VALTER HOLTERS, u prisustvu četiri oficira Abvera i predstavnika ministarstva spoljnih poslova, koji je pripremao izvještaj za ministra Ribentropa. Jakovu je postavljeno 150 pitanja. Odgovarao je prkosno.

Kako se zovete? 
Jakov. 
Vi ste Staljinov stariji sin? 
Jesam. 
Predali ste se ili su vas zarobili? 
Zarobili su me. Iskreno rečeno, da sam na vrijeme 
shvatio gdje sam, ubio bih se. 
Kada ste posljednji put vidjeli oca? 
Bilo je to 22. juna. 
Šta vam je rekao? 
Idi i bori se. 
Smatrate li da vaša armija može da pobjedi?
Da, iako će rat potrajati. 
A, šta će se desiti ako mi zauzmemo Moskvu? 
Ne mogu tako nešto ni da zamislim.

Njemačka strana ponudila je Jakovu da se obrati vojnicima i oficirima Crvene armije i pozove ih na predaju. On je to bez razmišljanja odbio.

Naredno saslušanje, 19. jula, obavio je iskusni njemački obavještajac VILFRID ŠTRIK-ŠTRIKFELD koji je izvanredno poznavao ruski jezik. U razgovoru s njim, Džugašvili je bio rječitiji, a kako stoji u zapisniku “uzeo je i čašu vina”. Jakov je izjavio da su Rusi impresionirani brzinom i organizacijom Vermahta te ukazao na manjkavosti u redovima Crvene armije. No, svi pokušaji da Staljinovog sina pretvore u oruđe propagande nisu urodili plodom. U narednim danima, njemačke snage odštampaće i iz aviona izbaciti milione letaka sa fotografijom Džugašvilija i pozivom na predaju sovjetskih vojnika.

“Ovo je Jakov Džugašvili, stariji Staljinov sin, koji se predao Vermahtu zajedno sa hiljadama drugih komandira i vojnika. Slijedite njegov primjer, on je živ, zdrav i osjeća se odlično. Čemu uzaludne žrtve kad se čak i sin vašeg vrhovnog komandanta predao. Predajte se i vi”.

NJEMAČKI PROPAGANDNI LETAK

Jakov Džugašvili prve mjesece zarobljeništva proveo je u tri različita logora da bi krajem 1942. stigao u takozvani kamp A unutar koncentracionog logora Zahsenhauzen. U februaru 1943, nakon što se kod Staljingrada feldmaršal FRIDRIH PAULUS predao Crvenoj armiji, Berlin će Moskvi ponuditi razmjenu: Džugašvili za Paulusa. Staljin je tu ponudu odbio, baš kao i narednu u kojoj bi Jakov bio pušten u zamjenu za Hitlerovog rođaka LEA RAUBALA. Sovjetski vođa bio je, naime, ogorčen na sina, smatrajući da je morao izabrati smrt umjesto zarobljeništva. O njegovom bijesu svjedoči i naredba da Jakovljeva supruga JULIJA MELCER bude uhapšena. U zatvoru Lubjanka ostala je dvije godine.

U “kampu A” bili su zatočeni “posebni zarobljenici” iz evropskih zemalja, uz nadzor čuvara iz SS divizije “Mrtvačka glava”. Kamp su činile dvije barake, odvojene od logora zidom visine 3 metra i žicom pod naponom struje. Džugašvili je smješten u baraku broj jedan, gdje su se već nalazili VASILIJ KOKORIN (lažno se predstavljao kao sestrić sovjetskog ministra Molotova) i četvorica Engleza. U drugoj baraci bilo je još šest zarobljenika, među njima i bivši glavnokomandujući grčke armije ALEKSANDROS PAPAGOS.

Ostalo je nejasno šta se tačno dogodilo u popodnevnim časovima 14. aprila 1943. godine. Po jednom njemačkom izvještaju, došlo je do ozbiljne svađe između zarobljenih Rusa i Engleza oko podjele cigareta iz humanitarnog paketa.

Po drugom, Džugašvili je već danima bio ćutljiv i zamišljen. Odbio je da, u skladu sa logorskim pravilima, uđe u baraku u 20 časova i zatražio je hitan razgovor sa komandantom logora. Čuvar KONRAD HARFIH u iskazu pred Posebnom komisijom rekao je da je Jakov u jednom trenutku pojurio ka žici uz povike: “Stražaru, pucaj”! Staljinov sin se s obje ruke uhvatio za žicu pod naponom, nakon čega je Harfih “prema pravilima” upotrijebio oružje i pogodio ga u glavu. Autopsija je pokazala da je Džugašvili preminuo od strujnog udara. Imao je 36 godina. Kada je vijest o njegovoj smrti stigla u Moskvu, Staljin je, tvrde svjedoci, dugo netremice gledao u sinovljevu fotografiju i ponavljao da je Jakov bio “čestit čovjek”.

Jakov Džugašvili je 1977. posthumno odlikovan Ordenom otadžbinskog rata. Njegova kćer Galina (1938-2007) sve do svoje smrti nije prihvatila priču o očevom zarobljeništvu, pa ni onda kada su joj američki zvaničnici 2003. predali zaplijenjena njemačka dokumenta. Do posljednjeg dana tvrdila je da je njen otac herojski pao u borbi kod Vitebska, u ljeto 1941. godine.

O. RADULOVIĆ