Bosanci i sokolovi

Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja u Evropi u kojoj se je sve do danas održao lov sa sokolovima, premda i to malo pomalo prestaje. Lovom sa sokolovima bave se još jedino plemićke obitelji UZEIRBEGOVIĆA u Maglaju na Bosni i ŠIRBEGOVIĆA i SMAILBEGOVIĆA u Tešnju. Izvrsne sokolove za lov hvataju u Ozren planini, pa kad su ih izvježbali idu s njima u lov.

Soko sjedi lovcu na ruci, a na glavi mu je crvena kapica. Kad lovac opazi kakovu pticu, skine mu kapu s glave, a on poleti strjelovitom brzinom za njom, uhvati je i donese svome gospodaru. Osim manjih ptica, hvata soko prepelice, trčke i šljuke, a nekada udariće i na mnogo veću pticu od sebe.

Začudo je kako brzo soko upozna svoga gospodara. Već iza nekoliko nedjelja ide on s njim u lov i neće da ga ostavi.

Osim sa sokolovima, love neki osobito manje vrste ptica i sa akmadžama, kopcima. Soko je muslimanu vrlo draga ptica. On je znak srčanosti i hrabrosti. Hrabrost se junaka često, ne samo u narodnoj pjesmi, nego i u običnom govoru, ispoređuje hrabrosti sokola jer on u sebi sadržava sva svojstva koja treba da rijese valjana junaka.

Hoće li naš musliman da označi brzinu, veli on: “Brz je kao soko”. Junak je ne samo hrabar kao soko, nego ima i oko sokolovo. Prijatelj zove prijatelja, a junak junaka svojim sokolom. I otac i majka vele sinu svomu: “Sokoliću moj”. U narodnoj pjesmi soko je uz lastavicu listonoša, koji zaljubljenima listove donosi:

Beg Mustaj-beg ikindiju klanja,
Siv mu soko na ramena sjeda,
Iz kljuna mu listak knjigu hiti.

Antun HANGI, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini (1907)