Nekad i sad

Staro doba, zlatno doba! Evo mi je osamdeseta i ja još dobro pamtim da smo zadovoljniji bili onda – vo vremja ono. Rad nas držao i snažio. Nijesmo mislili kako ćemo glavom nebo dodirnuti. Vaktom legni, a vaktom ustani, pa nas zdravlje služilo te smo bili zdravi ko drenovina. Nijesam znao što je kostobolja – Bože učuvaj! A danas, mladić u najljepšim godinama, daj dva oka da ga se nagledaju. S dvora izgleda taki, a u njemu je trulovina. Na njega ti danas dođe svaka bolest: i influjenca, i reomatizam i difterija. Vrag ponio i te nove boleščine!

Danas na svaki kraj ševelja ovaj ovdje, a onaj ondje, sad desno, sad lijevo, lupne svojom vrelom glavurinom o cestu, gunđajući šta mu na jezik dolazi. Od prostaka pa do učenjaka, sve jednako. Svak više zna nego što mu treba.

Prije bijaše manje zanata, manje plata, a manje i zlata, ali opet se drugačije i pružalo i pokrivalo. Danas na hiljade zanata, još više plata, a sve više zlata i opet kukanje na svaki kraj: “Nema se, ne može se više, dozlogrdila neradnja, sve sunovrat ode”!

Što prije ne bi đavo zamislio, to je danas čovjek izmislio. Danas je svaka glava puna politike.

Prije za politiku slabo se ko zauzimao osim po đe koja “babetina”, a danas je svaka glava puna politike. Prije je bilo više mozga, a manje politike, a danas i djeca imaju više politike nego li mozga. Prije je bilo ćoravijeh i slijepijeh, a danas svak zaćorio i oslijepio, držeći svoju glavu za najpametniju i najljepšu u svijetu. Pa, ipak, mnogi ko muva bez glave leti i pada đe ne pomišlja. Prije je bilo gluvijeh i nijemijeh, a danas i ko nije gluv, metnuo je pamuk u uvo, da što ne čuje.

Ili i ako je u mnogoga jezik dulji, đe treba i on zanijemi, a đe ne treba i nijemi progovori! Prije je bilo sakatih i kljastijeh, ali su pravije ljudi išli, a danas i ko nije kljast ruke je iskrenuo.

I prije je bilo siromaha u novcu i prosjaka, ali danas sve to više prosjaka i siromaha i u novcu i u mozgu.

Svijet je velika njiva, pa se ne da začas preorati, no kada je slobodno svašta misliti, neka je slobodnije po đe što izostaviti…A, što ja ovoliko kukam?! Nauživao sam se dosta starog doba i vremena, a bogme ako ćete i nakužio novog doba i vidio mnogo događaja pa je vrijeme da sve skupim i da ponesem na onaj svijet. Ali trebalo bi onda još hiljada godina života pa ni onda ne bih sve ponio.

Srpski magazin (Dubrovnik, 1898)