Dubica u vakufskim spisima (1885-1895)

gradska džamija Kozarska Dubica

Po uspostavi austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu je 1883. godine osnovana Zemaljska vakufska komisija čiji je zadatak bio da popiše i nadzire rad svih bosanskih vakufa. Kako piše MUHAMED HODŽIĆ, priređivač analitičkog inventara arhive ovog tijela, komisija je ustanovljena “iz potrebe da se popuni vakuum nastao austrougarskom okupacijom odnosno prekidanjem posljednjih veza sa Osmanskim carstvom”.

Komisiju će, kao nadzorni i savjetodavni organ, jedanaest godina kasnije zamijeniti Zemaljsko vakufsko povjerenstvo. I komisija i povjerenstvo, smatra se danas, odigrali su značajnu ulogu u očuvanju i unapređenju vakufa na tlu Bosne i Hercegovine. Bogata arhivska građa iz tog perioda čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Među očuvanim spisima nalazi se i nekoliko dokumenata koji govore o mještanima Dubice i (ne)prilikama u gradiću na Uni krajem 19. vijeka.

Početkom austrougarske okupacije u dubičkom kraju živjelo je oko 12 hiljada ljudi. U periodu 1878-1908. broj stanovnika znatno je povećan, a natalitet je bio dva puta veći od smrtnosti.

DUŠAN SAMARDŽIJA bilježi da je vrijeme od okupacije do aneksije Bosne i Hercegovine u dubičkom kraju bilo mirno te da je “vrijedni narod obnovio i unapredio svoja domaćinstva”, ali je prenaseljenost (broj žitelja se praktično udvostručio doseljenicima iz Like) već početkom 20. vijeka dovela i do migracionog pokreta mlađih muškaraca u SAD i Kanadu. Od 1896. godine započinje i borba za crkveno-školsku autonomiju. Godine 1887. jedina osnovna škola u Dubici proširena je i nazvana državnom, a nju su pohađala djeca sva tri naroda.

I u Dubici je, kao u drugim bosanskim varošima, u to doba došlo do iseljavanja muslimanskih porodica u Tursku. Međutim, kaže Samardžija, gotovo sve ove porodice vratile su se u grad već nakon nekoliko mjeseci. “Pošto su svoja imanja pred odlazak rasprodale, a iz tuđine se vratile bez ikakvih sredstava za život, građani su ih prihvatili i pomogli im da nastave normalan život”, piše Samardžija.

U očuvanim spisima vakufske komisije Bosanska Dubica prvi put se spominje 1885. godine kada kadija iz Bosanske Kostajnice moli da se imamu dubičke Čaršijske džamije dodijeli pomoć. Nedugo zatim, mutevelija Čaršijske džamije OSMAN SEFEROVIĆ upućuje komisiji pritužbu, ukazujući na izvjesne nepravilnosti koje vrše imam i kadija. Naredne 1886. godine, vakufski ured u Kostajnici komisiji je dostavio ostavku AHMED-BEGA CERIĆA na službu mutevelije Gradske džamije u Dubici.

No, čini se da njegova odluka o povlačenju nije bila konačna jer se na mjestu mutevelije nalazi i tri godine kasnije. Iste godine (1886) OMER DERVIŠ iz Dubice moli komisiju da imamu Čaršijske džamije isplati zaradu, a Vakufski ured u Kostajnici traži da SULJAGA HURŠIDIĆ ostane mutevelija vakufa Puhalske džamije u Dubici.

Godine 1889. novi mutevelija Čaršijske džamije HASAN PEZIĆ zamolio je da bude oslobođen plaćanja vakufskih pristojbi dok je već pomenuti Ahmed-beg Cerić ovog puta zatražio od vakufske komisije da u Dubicu pošalje određena dokumenta – senede. Godine 1890. Vakufsko povjerenstvo u Kostajnici obavještava nadležne u Sarajevu da su AHMED KAPETANOVIĆ i njegova hanuma NURIJA KAPETANOVIĆ te ADEM CERIĆ “uvakufili nekretnine za Vakuf Gradske džamije u Bosanskoj Dubici”. Račune za prethodnu godinu povjerenstvu su podnijeli Pezić i BEGAN KRIVDA, mutevelija vakufa Puhalske džamije. U isto vrijeme, SMAJIL REDŽANOVIĆ iz Prijedora zatražio je da bude postavljen na mjesto hodže u Bosanskoj Dubici.

Zemaljska vlada u izvještaju iz 1891. kaže da je AHMET CERIĆ uvakufio nekretnine u opštini Bosanski Novi, što potom potvrđuje i dubička vakufska komisija. U tom dokumentu stoji da su za potrebe Gradske džamije u Dubici određenu imovinu uvakufili i ADEM i NURA CERIĆ (rođena SELIMBEGOVIĆ).

Iz Kostajnice su 1892. obavijestili nadležne o vasijetu (testamentu) PAŠE PAŠAGIĆA iz Bosanske Dubice dok ostatak dokumenata iz te godine svjedoči o novim novčanim poteškoćama.

Prvo je vakufska komisija iz Kostajnice upozorila da je “prekoračen proračun Čaršijske džamije u Dubici”, a potom je dostavljena “ispravka računa” i za Gradsku džamiju te zatraženo “naknadno priznanje vakufskih troškova”.

Ubrzo je uslijedila i nova ostavka mutevelije Gradske džamije, ali se Ahmed Cerić – u ostavci – ipak obraća povjerenstvu i traži povećanje plate za mujezina pomenute džamije. Dekretom iz 1894. za muteveliju Gradske džamije postavljen je HASAN ZUBOVIĆ.

Mještanin Dubice MEHMED TABAKOVIĆ je 1895. godine uvakufio 40 forinti za platu imama Čaršijske džamije, što se potvrđuje izvještajem Vakufske komisije iz Kostajnice. Iste godine povjerenstvu u Sarajevu obratio se i HUSEJN VOJNIKOVIĆ iz Dubice, zamolivši za dodjelu stipendije. Vojniković je bio učenik Darul-muallimin, državne učiteljske škole za obrazovanje nastavnika koji bi potom službovali u sibjan mektebima, malim školama za muslimansku djecu. Ova škola nalazila se na Bentbaši u Sarajevu i djelovala je do 1917. godine kada je sjedinjena sa Gazi Husrev-begovom medresom.