Tiha pjesma bez riječi

Zavičaj moje majke, zagubljen daleko tamo negdje u Lici, živi duboko u meni kao tiha svijetla pjesma bez riječi. O njemu su mi samo pričali za ranih jesenjih večeri, kad se pod otvorenim nebom perušaju kukuruzi i kad je sve puno zvijezda, ili u zimskim noćima kad bura bije u prozore, a prošlost oživi i tuga zastane u stegnutu grlu. A ipak…čini mi se, davno nekad bio sam tamo i dobro se sjećam jedne slike: osamljeno drvo treperi na suncu pored nekog druma, pod njim stoji moja majka, a jato divljih golubova prolijeće i žurno se gubi put kamenita osunčana brijega.

Kad se ide u njezin zavičaj, najprije se mora popeti velikom okukom uz Đukino Brdo. Na tamnozelenoj padini toga brda, gledana iz daleka, ta bijela okuka liči na izvrnutu brojku pet, koju je neko dijete u igri napisalo, pa zaboravilo da izbriše. Put dalje vodi kroz planinski klanac Risovac.

S brdašca poviše naše kuće, planina se za vedrih dana vidi plava i osmijehnuta i kad god je čovjek pogleda, u duši mu postane vedro i mirno. Kad sam bio dijete, mislio sam da joj je ime Dan.

Put sam samo dotle znao. A kuda je dalje vodio, šta je sve moglo da se nalazi iza plave planine – to sam vidio samo onda kad sjedim sam kod ovaca u visokoj bujadi i kad je sve tiho i samo se negdje čuje nevidljiva ševa. Vidio sam onda nepoznati kraj kako treperi u sunčanoj svjetlosti, a kroza nj vijuga put koji vodi u majčin zavičaj.

Majka je rijetko kad pričala o svom rodnom kraju i obično bi ga se sjećala za prazničnih dana, kad bi se vratila odakle sa seoskog sabora. Onda bi sjedila sa strinom na klupi pred kućom, i one su dugo, uz šušketanje večernjeg vjetra, pričale jedna drugoj o svom djetinjstvu i o svojoj mladosti. Mati je onda gledala nekud neodređeno u modrikast suton u šljiviku i ne bi me zadugo primjećivala. A onda bi se i ja sam zbog toga rastuživao i, sjedeći u još toploj prašini, začuđeno sam gledao majci u lice. Bila mi je ona za tih trenutaka tako bliska i tako daleka u isti mah.

Nas troje, brat, sestra i ja, rano smo ostali bez oca. Ja ga se jedini donekle sjećam i kad ponekad, krišom premećući po majčinom kovčegu, naiđem na njegovu fotografiju, gleda me otud poznat nasmiješen čovjek u austrijskoj vojničkoj uniformi s desnom rukom u bijelu zavoju. Prijatno je to bilo stajati nad sumračnim kovčegom punim mirisa u kome živi poznanik vječito nasmiješen i dobar.

Eto, ja sam im sad i otac i majka – tužno je govorila majka pokazujući na nas troje; i često bi tako po čitav dan provela nad poslom prekrajajući nam od starih haljina oprave, a uveče bi sjedila sa strinom pod petrolejkom obješenom o gredu, pa ili bi pretresala svoje svakodnevne sitne brige, ili bi, tiha i blažena lica, obnavljala sjećanja iz djetinjstva.

Vraćala se tada majka u djetinjstvo nasmijana i bezbrižna, tamo je nalazila sve ono što joj je oduzeo brižan i pust udovički život. I malo pomalo, u njezinim pričanjima, i njen zavičaj i njeno djetinjstvo postajali su jedan srećan i sunčan svijet kakav se doživljava samo u samotnim sanjarenjima. Znam, nikad više neću otići tamo ni vidjeti onaj kraj. To će, može biti, nekad učiniti neko od moje djece. I onda se obično, napola ozbiljno, obraćala meni: Ti ćeš, brate, kad porasteš, jednog dana otići tamo, da vidiš gdje ti je mama školu učila. ‘Oćeš li? ‘Oću – potvrđivao sam ozbiljno i odlučno i nikako mi se nije dalo da se nasmiješim.

Prolaze godine šarene, nasmijane, sive i ozbiljne, protiču i žubore kao vode, a mati stari i ne sjeća se više djetinjstva ni zavičaja.

Sad se u meni probudio i živi taj daleki i djetinjasti svijet moje majke. I često u poznu neveselu jesen, kad putuju ptice i kad nema sunca, ja, osamljen i tih, sakriven u nekom sumračnom uglu, zaželim da se nađem u tome neviđenom kraju moje majke, da gledam divlje golubove hitra leta kako žurno prelijeću iznad sunčana krša i da s vrha brijega posmatram kako se mirno blista ploha dalekog mora…

Obaraju se duge jesenje kiše, trune oko drumova mokro lišće i u noćima neko nepoznat tuguje i glas mu ide po vjetru, ali ja sam ipak miran i vedar. Blista u meni taj majčin sunčani svijet, koji sam još u djetinjstvu dobio, treperi kao daleka zvijezda iznad tamna horizonta, i ja u tim trenucima osjećam i znam da ćemo svi jednog dana otploviti u kristalno modre svjetove pune sunca.

Branko ĆOPIĆ, Sunčani svijet moje majke