Na kraju – ništa

Photo by Arnie Chou on Pexels.com

Život je čudo, a smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa kao misteriju što nas neminovno grabi. Zato je motiv smrti, kao neminovnosti, najčešće prisutan u mislima ovekovječenim u kamenu. Ovozemaljski život je tmača, mrak, apsurd, iz kojeg treba što prije izaći, jer je produkt načela zla. Anonim iz Gorice obilježio je svoj grob, nadajući se nekom novom, svjetlijem žiću:

Odar zapisah ja u tmači 
I ostavih mudro za novi čas...

IVAN MARŠIĆ iz zapadnog Huma, jednostavno i bez ironije, bilježi jednu gorku istinu o ljudskoj sudbini, što ju je na kraju svog života, kao najdragocjenije iskustvo stekao, predajući ga u vidu poruke onima što dolaze poslije njega:

Dugo na zemlji živjeh ja - 
Osamdeset i osam ljeta. 
A ništa ne ponesoh...

Jedan žitelj sa Lašve, iz okolice Travnika, reći će to još tiše i dublje:

A ovdje leži Dragaj 
Na kraju – ništ...

RADOJICA BILIĆ iz Starog sela kod Jajca nije bez taštine podigao sebi biljeg za svoga života, ali njegovo slovo o smrti nosi u sebi iskrenu bol zbog prolaznosti ovog svijeta i tugu s kojom valja upoznati i druge. Svojoj rodbini, susjedima, namjernicima i putnicima obraća se on, uz pomoć dijaka VESELKA KUKULAMOVIĆA ovako:

Molju bratiju 
i strine i neviste 
pristupite i žalite me...
Jere ćete biti vi
kako jesam ja,
a ja neću biti
kakovi jeste vi.

Nepoznati patnik iz Goražda na Drini zažalio je za čudima ovoga svijeta u kojem je čovjek samo privremeno nastanjen, stranac i putnik što je saznao da je samo prošao putevima ispod tajnovitog neba, da bi mogao na kraju tog kratkog i snovitog puta iskreno rezignirati:

Čuždome -
željeti ovoga svijeta...

Daleki i duboki, skoro vanvremenski i vanprostorni uzdah STIPKA RADOSALIĆA koji je živio negdje krajem 14. stoljeća u Premilovom polju, dopire iz tame vijekova sve do nas i preko nas, u budućnost iskopanu i za našu neizvjesnost, potresajući sva naša čula i dubeći po svim našim misaonim spekulacijama:

Bože, davno ti sam legao 
i vele ti mi je ležati...

Niko nije pošteđen iskušenja i gorčine smrtnog časa, ni ubogi ni uzmožni.

Na kamenu kneza TVRDISAVA BRSNIĆA iz Bujakovine stoji uklesano slovo proste istine i neumitne pravde:

Počten vitez - 
ovdje jadan dojde...

Ne samo ironije nego i pravog crnog humora ima na stećku JURAJA IVANOVIĆA iz srednje Neretve:

A se piše na krstu Jurja: 
Da je znati svakome čoviku 
kako stekoh blago 
i š njega - pogiboh...

Na stećku RADOSAVA MRKŠIĆA iz Miruša u Travuniji izrečena je jedna oštra misao koju teško može bez svetogrđa podnijeti bilo kakav nadgrobnjak. To je osuda smrti poslane od nekoga u kome je otjelovljena nepravda, od sile koja može biti samo opaki, crni i nemilosrdni bog, zbog koga mogu biti izrečene ovako sarkastično poentirane riječi:

Stah, boga moleći 
i zla ne misleći - 
I ubi me grom...

Ali, smrt dolazi ponekad u pravi čas, kao posljedica i zasluga, kao otkupljenje za nepravedno djelo što ga je neko učinio. Ubistvo ne dolikuje pravednom čovjeku, boriti se smije samo u pravednom ratu, u onome koji se vodi protiv rata, protiv zla. U samoodbrani. DABIŽIV DRAŠKOVIĆ kažnjen je u času u kome je odlučio da sudjeluje u nekom krvoproliću, u kome nije trebalo da se nađe:

Kad htjeh pobiti - 
tada i umrijeh...

Mak DIZDAR, Stari bosanski tekstovi