Naši vukodlaci

Photo by Pixabay on Pexels.com

Vukodlak se zove čovjek u koga (po pripovijetkama narodnijem) poslije smrti 40 dana uđe nekakav đavolski duh i oživi ga (povampiri se). Po tom vukodlak izlazi noću iz groba i davi ljude po kućama i pije krv njihovu. Pošten se čovjek ne može povampiriti, već ako da preko njega mrtva preleti kakva tica ili drugo kakvo živinče prijeđe: za to svagda čuvaju mrca da preko njega što ne prijeđe.

Vukodlaci se najčešće pojavljuju zimi, od Božića tamo do Spasova dne. Kako počnu ljudi mnogo umirati po selu, onda počnu govoriti da je vukodlak u groblju, a gdjekoji počnu kazivati da su ga noću vidjeli s pokrovom na ramenu pa stanu pogađati ko se povampirio.

Kašto uzmu vrana ždrijepca bez biljege pa ga odvedu na groblje i prevode preko grobova u kojima se boje da nije vukodlak jer kažu da takovi ždrijebac neće, niti smije, prijeći preko vukodlaka.

Ako se o kom uvjere i dogodi se da ga iskopaju, onda se skupe svi seljaci sa glogovijem koljem (jer se on samo glogova koca boji) pa raskopaju grob i ako u njemu nađu čovjeka da se nije raspao, a oni ga izbodu onim koljem, pa ga bace na vatru da izgori. Vukodlak dolazi kašto i svojoj ženi (a osobito ako mu je žena lijepa i mlada) te spava s njome i kažu da ono dijete nema kostiju koje se rodi s vukodlakom.

A u vrijeme gladi često ga priviđaju oko vodenica, oko ambara žitnijeh i oko čardaka i koševa kukuruznijeh. Kažu da sve ide sa svojijem pokrovom preko ramena. On se može provući i kroz najmanju rupicu, zato ne pomaže od njega vrata zatvarati kao ni od vještica.

Vuk KARADŽIĆ, Etnografski spisi