Nasrudin hodža i tukac

Donio čovjek na pazar kanarinca da ga proda i cijenio ga sto groša. Tu se našao i Nasrudin hodža pa sluša cijenu i gleda, hoće li se ko naći i dati sto groša za onolišnu malu pticu. Nekim se mušterijama činilo skupo i mnogo para, ali se nije dugo čekalo dok dođe zagrijan mušterija i dade vlasniku kanarinca stotinu groša, primi pticu i odnese.

Čudeći se hodža i prodavcu i kupcu ode kući i sve ispriča ženi i reče joj: “Ja ću u današnji dan odnijeti na pazar našega tukca i prodati ga. Mogu uzeti za njega hiljadu groša”! Ne možeš, ne boj se – odgovori mu žena – ko bi ti dao tolike pare za jednoga tukca? “Ama ne rekoh li ti”, dočeka hodža, “kako se našao čovjek i dao sto groša za pticu, a nije viša od palca, pa da se ne nađe ko će meni dati hiljadu groša za ovolikoga tukca”. Radi kako znaš – odgovori mu žena.

I zbilja, prvog pazarnog dana donese hodža tukca na prodaju. Ko god ga je upitao pošto je tukac svakome bi odgovorio – hiljadu groša. Čudili se ljudi hodžinoj cijeni i ludoriji pa mu najviše nudili po deset groša. Kakovih deset groša, ljudi – govoraše im hodža – prošlog pazara primi čovo stotinu groša za jednu malu pticu, mogao bih ih hiljadu istjerati iz moga tukca. Je li to pravo?

Eh, znam ja, hodža – javi se jedan – na koju ti pticu misliš, ama ona ptica umije vrlo lijepo pjevati. “Pa i ova umije lijepo šutjeti”, reče hodža, “a i to vrijedi”. Pošto se ne može ni s kim pogoditi, vrati se hodža s tukcem kući.

Kalendar Napredak (1933)