Voz za Banja Luku

ŠARL IRIJART (1832-1898), francuski novinar i publicista, u ljeto 1875, u vrijeme ustanka, obišao je Bosnu i Hercegovinu. U našoj zemlji putovao je od Novog do Banja Luke, a zatim je prokrstario dijelovima Bosanske krajine koji su bili zahvaćeni ustankom. Irijart je putopis iz Bosne objavio naredne 1876. godine u Parizu.

Željeznička pruga koja polazi iz Dobrljina, više Novog, a završava se u Banja Luci, okružnom mjestu ovog dijela Bosne, ima nešto preko stotinu kilometara. To je završni krak one velike mreže, paralelne s tokom Dunava, koja treba da ide do Carigrada. Administrativno osoblje tog malog kraka nalazi se u Banja Luci i čine ga gotovo sami Austrijanci. Oprema je u savršenom stanju i potiče iz belgijskih tvornica. Od Dobrljina do okružnog mjesta ima osam stanica: Novi, Podbrđani, Petkovac, Svodna, Prijedor, Kozarac i Ivanjska.

Čekajući na vrijeme polaska u kancelariji štacionsasistenta, prikupljam nekoliko manje ozbiljnih a slikovitih statističkih podataka. Cjelokupan nedjeljni prihod je na stolu: on za stanicu u Novom iznosi dvanaest fijorina. U normalno vrijeme, prihod za cijeli mjesec ne prelazi dvjesta fiorina. Jedini putnici su nekoliko vojnika koji se vraćaju u jedinicu, žena i služavka protjeranog pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, koje se tamo vraćaju da bi spasile svoju imovinu, dva dostojanstvena, bogato obučena i do zuba naoružana muslimanska posjednika – bega – koji idu da obiđu svoja imanja i najzad jedan slovenski apotekar katoličke vjere iz Zagreba koji je osnovao filijalu u Banja Luci. Mašinista je Litvanac i zna nekoliko francuskih riječi.

GRAD NOVI NA UNI

Kondukteri i željezničko osoblje, sa dugim handžarima za pasom i kratkim širokim puškama s koralnim inkrustacijama o ramenu, stvaraju zbrku u glavi putnika kome otvaraju vrata vagona. Zaptija, žandarm ili policajac, koji zvoni za polazak sa čitavim arsenalom na stomaku, više liči na nekoga ko će napasti voz nego ga braniti, ali sve se odvija dobroćudno.

Putujemo prosječnom brzinom tramvaja i isprva pratimo tok drugog rukavca Une. Iza srebrnih vrba duž obale klize veliki brodovi koje vuku konji, nalik na dahabije sa Nila. Duž pruge nema nikakve ograde. Na mjestima ukrštanja sa putevima, koje preprečuju branici što se dižu pod teretom teškog kamenja, stoje karavani seljaka koji idu u polje sa prethodnicom i zaštitnicom. Čovjek bi rekao da su to bašibozuci koji idu u boj.

Na većoj stanici, u Prijedoru, prilazi staničnoj zgradi su puni svijeta, a begove dočekuje grupa bosanskih kicoša otmjenog držanja, među kojima se ističe ulema sa bijelim turbanom. Šef stanice, iako je Austrijanac, nosi fes na glavi, širok crveni pojas i revolver, po držanju izgleda sasvim kao musliman. Svijet tumara preko kolosijeka, nekoliko vojnika silazi i traži vode za svoje obredno pranje, popadija i njena služavka provlače se kroz gomilu, izbjegavajući Srbe naslonjene na ogradu koji pokušavaju da im daju neke znakove. Prijedor je najpostradaliji grad u Bosni: ustanici su ga stalno ugrožavali, srpska crkva je spaljena, a stanovništvo pravoslavnog obreda je u bjekstvu.

Vozimo se tako četiri sata preko divne ravnice kroz koju protiču mnoge vode. Bogat ali slabo obrađen kraj, taman je toliko brdovit da ne izgleda jednolično. Sva je ljetina još u klasu, a predio izgleda pust. Srbin se, kao što je poznato, grozi naselja, pa su kuće raštrkane tu i tamo, veoma udaljene jedna od druge. Čitave šume, koje su izgorjele, pokazuju kosture spaljenih stabala i velike crne grane. Tlo kojem su još nedavno davale hlad, ogoljeno i pokriveno pepelom, u kontrastu je sa ovom blagom i skladnom prirodom zlatnožutih i svijetlih boja.

Putnika iznenađuju zapuštenost i potcjenjivanje biljnog bogatstva: na svakom koraku vidi se posječeno i napušteno drveće, skoro sva zemlja je na ugaru. Oko nekoliko kuća okupljenih pored neugledne džamije sa drvenim minaretom, pružaju se kukuruzna i sijerkova polja na kojima se neobrane biljke suše. Zrele tikve i bundeve prekrivaju tlo žutim i jarko crvenim tačkama.

POGLED NA BANJA LUKU

U dva i po sata voz se zaustavlja pred banjalučkom stanicom. Do grada je još daleko, inspektori i šef stanice rado me prate da mi pomognu pri smještaju. Prelazimo preko ravnice glatke kao zeleni ćilim, koju na krajnjem horizontu zatvara lanac šumovitih bregova. Tamo se po nizu blijedosivih vrba naziru okuke Vrbasa koji vijuga između strmih obala.

U tom prostranom polju, bezgraničnom poput marokanskih ravnica, stoje bijeli šatori turskog logora sa isturenim predstražama na prelazima preko rijeke. To je divizija redife, muslimanske teritorijalne odbrane iz banjalučkog sandžaka ili okruga. Ona se nalazi pod komandom oficira redovne vojske i po odredbama zakona ne smije napuštati svoj kraj. Idemo duž prve linije koju štite dvije poljske baterije, ali možemo samo krišom da bacimo po koji pogled na topove. Stražari koji šetaju s druge strane jarkova uz cestu ne daju prolaznicima da se zaustavljaju, a svako ko je u evropskom odijelu dvostruko je sumnjiv.