Doktor iz Gradiške

ŠARL IRIJART (1832-1898), francuski novinar i publicista, u ljeto 1875, u vrijeme ustanka, obišao je Bosnu i Hercegovinu. U našoj zemlji putovao je od Novog do Banja Luke, a zatim je prokrstario dijelovima Bosanske krajine koji su bili zahvaćeni ustankom. Irijart je putopis iz Bosne objavio naredne 1876. godine u Parizu.

Berbir, turska Gradiška, pruža se na obali Save. Stižemo u njega skoro na zalasku sunca, u vrijeme kada se vraćaju stada. Grad je okružen voćnjacima, a kuće su raštrkane na velikoj udaljenosti jedna od druge. U grad se ulazi pošto se pređe preko jame pune crnkastog blata. U zelenoj ravnici, desno od puta, razastro je bijele šatore mali logor, a iznad kuća se uzdižu džamije s drvenim minaretima.

Grad na granici štiti rijeka Sava, a sa ravničarske strane brani ga tvrđava. No, njene zidine su u ruševinama. Uslijed neobjašnjive nemarnosti, utvrda u koju se neometano može ući kroz otvore dovoljno velike da kroz njih može proći i konjanik, čuva se nepotrebnim vojnim predostrožnostima sa strane Save, gdje je rijeka veoma široka i predstavlja prirodnu odbranu. Puštaju nas da uđemo preko pokretnog mosta i prateći kratko vrijeme rijeku, ogromnu žućkastu površinu zbog čijeg se niskog vodostaja vide visoke gole obale, ulazimo u predgrađe gdje je smještena bolnica.

Konje odvode u nepoznatom pravcu, a jedan policajac koji preko grudi nosi remen s bakrenom pločicom ukrašenom velikim reljefnim turskim slovima, uvodi nas u okrečenu zgradu. U prvoj prostoriji nas je dočekao mali stari doktor sa naočalama, u evropskom odijelu, koji tečno govori turski. Kada se okrenuo ka meni, obratio mi se na francuskom.

Nećemo morati tražiti smještaj jer nam ovdje nude gostoprimstvo. Prva briga našeg domaćina je da nam pokaže mjesto koje nam je namijenio za spavanje. To je potpuno prazan salon sa vrlo širokom niskom sofom svud unaokolo. Pod je sav zastrt ćilimima, a prozori, umjesto da su odignuti do visine naslona, otvaraju se na nivou parketa, pa je gornji dio prostorije u mraku. Unutrašnjost je pristojna, mada nema namještaja. Na podu se nalazi nargila sa dugom zmijolikom cijevi pored nekoliko brojeva nekog ilustrovanog lista i svezaka popularnih italijanskih romana.

BERBIR NA SAVI

Ovaj doktor koji je po narodnosti Mađar, dugo godina je u turskoj službi i dolazi iz unutrašnjosti Male Azije. Živio je u Sivasu pa je pozvan da rukovodi bolnicom u Berbiru. Ovdje je sa ženom i kćerkom. Donose nam nešto hrane i veče prolazi u toj kosmopolitskoj sredini, u društvu mog vodiča, muslimanskog ljekara turske vojske, mađarskog doktora, oženjenog drugi put mladom ženom koja se rodila u Milanu i najzad kćerke našeg domaćina, koja je rođena u Pešti, od bavarske majke.

Mađarski doktor je turkofil i uvjerava nas da raja provocira sukobe. On tvrdi da se svi ratni uspjesi ustanika preuveličavaju i da je on, nakon borbi koje su se vodile u ravnici između Berbira i Dubice, uprkos svim vijestima iz slovenske štampe, imao svega trideset ranjenika, a da je poginulih bilo najviše dvanaestak. On nema dovoljno riječi prezira za sve hrišćane u turskim pokrajinama i opisuje ih kao neotesane, neznalice, lijene i nedostojne interesovanja Evrope.

Pokušavam da protivrječim, pa čak i sam musliman priznaje mane svojih jednovjeraca, ali sad se starčić upali. On prikazuje raju kako sama sebe zapušta, nesposobna za bilo kakvo privređivanje, okrutnija nego oni koje ona sama optužuje za tolika zlodjela, a tu svoju okrutnost dokazuje borbom koju vodi. Vidi se da naš domaćin u potpunosti zastupa stvar onih kojima služi. Dobijam neke pojmove o zdravstvenoj službi u turskoj vojsci. Većina vojnih ljekara su stranci – Nijemci, Mađari, Česi, Grci ili Italijani. Među njima ima i nešto Francuza, ali njihov broj opada iz dana u dan.

Naišao sam na tri bolnice, u Novom, Banja Luci i Berbiru. Prvom rukovodi jedan Sloven iz Praga, drugom Mađar iz Pešte, a i treća je povjerena Mađaru. Ta je služba u prilično jadnom stanju u čitavoj turskoj vojsci pa su ranjenici koji su evakuisani u banjalučku bolnicu nakon dvije bitke u toku ove sedmice u nju stigli prekasno i u beznadežnom stanju.

U zoru, pošto smo se umotani u putne pokrivače, odmorili na doktorovim divanima, krećemo putem pored Save prema Svinjaru, smještenom preko Vrbasa. Grad Berbir je u ovo rano doba pust. Pošto smo prošli kroz predgrađe, gdje stoji nekoliko kuća a la franka, išaranih fresko-pejzažima kao italijanske krčme, stižemo pred konak, drvenu građevinu s velikim izbačenim balkonima. I konak izgleda pust, straža spava, naš vodič nestaje pod stubovima predvorja, pošto mi je stavio do znanja da treba da me smatraju, dok prolazimo kroz grad, za francuskog hirurga.

Nakon dva sata puta kroz ravnicu, zelenu kao u proljeće, stižemo do Vrbasa. Na brežuljku preko vode, skrovišta ustanika vide se po oblačićima dima što se otkidaju od šumaraka kojih je uzvisina puna. Postepeno, kako se približavamo, čujemo učestalu puščanu paljbu.