Tajne slobodnih zidara

Pošto su srednjovjekovni graditelji, klesari i njihovi šegrti bili oslobođeni plaćanja poreza i mogli su da se kreću po svojoj volji, a posjedovali su čak i svoje sudstvo, zvali su ih slobodni zidari. Mnogi kontinentalni klesari okušali su svoju sreću u Škotskoj i Engleskoj, pri čemu bi trebalo imati u vidu da su tadašnje zanatlije – prije svega graditelji i klesari – ali i naučnici, teolozi i monasi bili mnogo pokretljiviji nego što to danas možemo sebi da predstavimo.

ALBERT VELIKI, na primjer, došao je na svijet u švapskom mjestu Lauingenu. Studirao je u Parizu, pristupio dominikanskom redu u Kelnu, postao biskup Regensburga i putovao kroz Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda kao propovjednik. Posljednje godine svog života proveo je opet u Kelnu.

Postojalo je, dakle, veliko kolebanje među majstorima i šegrtima i to je navelo ERVINA FON ŠTAJNBAHA, graditelja katedrale u Strazburu, da pozove najvažnije njemačke, francuske, italijanske i engleske klesare kamena u svoju radionicu kako bi se s njima dogovorio o zajedničkim pravilima, propisima, normama i tajnim znacima. Ta pravila, nastala iz praktičnih razloga, predstavljaju osnovu za mnoge rituale savremenih slobodnih zidara.

Iz članstva graditeljskih društava proizilazile su kako privilegije tako i obaveze: majstor je morao da primi putujućeg šegrta i da mu osigura posao. Ako baš nije imao posla, bio je u obavezi da mu pruži hranu i novac sve dok šegrt ne bi stigao do sljedećeg majstora. Kako bi dokazao svoje članstvo u bratstvu, šegrt je morao da zna lozinku te da izvede neki pokret rukom i zauzme poseban stav stopalima – trougao, pravi, oštri i tupi ugao. Tada još nisu postojale legitimacije pomoću kojih se mogao utvrditi nečiji identitet i zato su se umjesto njih koristili tajni znaci i riječi. Sem položaja stopala i stiska ruke, postojala je i provjera u formi dijaloga čiji je dio izgledao ovako:

Uz milost i blagoslov! 
Ko je od tebe načinio klesara kamena? 
Ugledni majstori i šegrti.
Kako se prepoznaje da si klesar? 
Tako što sam izdržao godine obuke da bih
mogao da putujem morima i zemljom...
i tako što mogu da se obratim uglednim 
majstorima kao što je red i običaj zanatlija.
Zašto nosiš kecelju?
Svim dobrim klesarima u čast i meni 
u korist da bih prekrio stid. 
I svim lošim u inat.

Pomenuti tajni znakovi, lozinke i dijalozi provjere, učenicima, pomoćnicima i majstorima saopštavani su usmeno, tek prilikom prijema na odgovarajući stepen. Znakovi, riječi i dijalozi mijenjaju se sa stepenom pridošlice koji nije morao da dokaže samo pripadnost bratstvu već i stepen, a to znači zanatlijsko umijeće, vještinu i iskustvo.

Cijela procedura trebalo je da spriječi da se bilo ko infiltrira u bratstvo i uživa privilegije koje mu nisu pripadale. Uz to je bila korisna i za čuvanje zanatskih tajni. Sve do duboko u srednji vijek, zadržala se kod graditelja i kovača jedna skoro paganska svijest o svetosti njihovog poziva. Smatrali su se ekskluzivnim klubom i to su htjeli i da ostanu.

Svi ovi vidovi društva klesara i slobodnih zidara – legende, stepeni, izabranost, zaštita od nepoznatih, bratstvo u kome su se međusobno pomagali i naravno strogo čuvano znanje – bili su ono što je kasnije predstavljalo privlačnost tajnih društava.

Jedna od najduže čuvanih tajni graditelja bio je posebni konstrukcioni ključ koji se prenosio usmeno sa majstora na majstora. Na njemačkom jeziku nazivao se osam mjesta, pri čemu je mjesto u rječniku graditelja značilo ugao. Osam mjesta je, dakle, slika sa osam uglova – oktagon. To je imalo sljedeće značenje: za grandiozne građevine poput katedrale u Kelnu ili crkve u Strazburu nisu postojali nacrti, neimari su određivali proporcije, a samim tim i statiku, pomoću ovog konstrukcionog ključa. Velika je bila odgovornost majstora koji su tačno po ključu pripremali i klesali kamen za izgradnju: ukoliko ne bi pogodili pravu mjeru, građevina ne bi uspjela. Pravoj mjeri je shodno tome pripisivano odlučujuće značenje, predstavljala je mjeru za izgradnju, ali i – mjeru za život.

Klaus RIDIGER MAJ, Tajna društva