Dubica u vrijeme Dželaludin-paše

Photo by Jimmy Chan on Pexels.com

SEID ALI DŽELALUDIN-PAŠA u Bosni je kao namjesnik proveo nepune tri godine (mart 1820 – decembar 1822). Za bosanske prvake, njegova vladavina bila je vrijeme straha i terora pa se do danas često navodi podatak – po svemu sudeći pretjeran – da je ovaj vezir smaknuo oko tri stotine kapetana, begova i drugih uglednika tog doba. Strahovladu Dželaludin paše u avgustu 1822. osjetila je i Dubica jer je u tamnici završilo više uglednih mještana dok je na smrt osuđen zapovjednik dubičke tvrđave. S druge strane, za bosansku raju i strane posmatrače, Dželaludin-paša bio je primjer poštenog i nepotkupljivog osmanskog zvaničnika koji je na tlu Bosne, nakon decenija nemira, zaveo red i sigurnost.

IVO ANDRIĆ u Priči o vezirovom slonu piše da je pred dolazak Dželaludin paše u Travnik stigao glas koji ga je opisivao kao “oštru sablju u brzoj i nemilosrdnoj ruci”. Novi namjesnik u Bosnu je stigao iz Bitolja gdje je, kako se pričalo, tamošnje begove doveo u red na sljedeći način: naredio im je da u njegovu avliju donesu po jedan hrastov kolac sa svojim imenom na njemu. U slučaju da budu neposlušni – upozorio ih je – na tom kolju će i skončati, zapisao je fra GRGA MARTIĆ.

Dželaludin-paša bio je porijeklom iz Jedrena, a smatralo se da je pripadao bektašijama, mističnom derviškom redu. U Travnik je stigao 29. marta 1820, u pratnji hiljadu konjanika i sa ličnom gardom od 200 delija. Odmah je bilo jasno da se Dželaludin razlikuje od svojih prethodnika. Naime, on nije imao ni porodicu ni harem i vrlo brzo se pročulo da se prerušen kreće po gradu i provjerava da li se njegova naređenja izvršavaju.

Docnije će se među optužbama na njegov račun pojaviti i tvrdnje da je posjećivao crkve pa su pojedini bosanski prvaci u Carigrad slali žalbe da je paša – “prikriveni hrišćanin”. U maju 1820, Dželaludin-paša je austrijskom konzulu Simbšenu objasnio svoju misiju u Bosni. “Gotovo nijedan od mojih prethodnika nije pružio ruku pomoći dobronamjernim ljudima, jer su samo težili da steknu bogatstvo”, rekao je paša.

“Tako su zlim ljudima pružili mogućnost da se osiguraju mitom pa je trajao neprekidni nered. Meni bogatstvo nije potrebno jer nemam ni ženu ni djecu. Sa Kur'anom u ruci obratiću se pravim muslimanima i podsjetiću ih na njihove obaveze. Probudiću u njima odbojnost prema zločinima koji su do sada činjeni. Staviću im do znanja da će izgubiti podršku Porte ukoliko se ne budu ponašali kao dobri muslimani”, navodi Simbšen pašine riječi u izvještaju austrijskom ministru spoljnih poslova knezu Meternihu.

Inače, odnos austrijskog konzula i Dželaludin-paše od prvog dana bio je obilježen neprijatnostima. Prvo je novi bosanski namjesnik konzula nazvao jolpaz (besposličar) a potom je jedan od delija iz njegove pratnje pucao na konzulovog sina koji se igrao u bašti. Simbšen je zbog toga u julu 1820. sa porodicom pobjegao iz Travnika i jedno vrijeme boravio u današnjoj Hrvatskoj Dubici. Austrijski konzulat u Travniku naredne godine je i zatvoren.

Dželaludin-paša je u prvih nekoliko mjeseci svoje vladavine nastojao da neposlušne bosanske kapetane i begove urazumi prijetnjama. On je, naime, od njih prvenstveno tražio da odmah prekinu sa napadima na austrijska pogranična mjesta (pitanje koje je dugo narušavalo odnose Beča i Porte) i strogo kazne pljačkaše u njihovim redovima. Na skupu u Travniku 29. maja 1820, povikao je na okupljene kapetane: “Vi ste ili razbojnici i zločinci ili takve ljude uzimate u zaštitu! S kojim pravom se nazivate kapetanima i zapovjednicima? Zar zaista mislite da će vam biti dopušteni napadi na susjede, pljačke i ubistva? Ovdje leži Kur'an, riječ Božja, koji će vas uvjeriti u suprotno. Ne smijete zlostavljati ni sopstvene podanike, a još manje podanike stranog dvora”.

TRAVNIČKA TVRĐAVA

Prva mjera novog bosanskog namjesnika bila je stroga kontrola puteva (“sprječavanje skitaranja”) po kojima se moglo kretati samo uz pismeno odobrenje vlasti. O sigurnosti koja je nastupila u doba Dželaludin-paše svjedoči i zapis IVANA FRANJE JUKIĆA:

“Za njegovog vladanja nije se moglo čuti da ima gdje hajduka…Stvar izgubljena na mjestu sagnjila bi, a ne bi je niko smio, do vlasnika, dignuti”.

Dubički kapetan i lokalni prvaci od prvog dana revnosno su sarađivali sa novim namjesnikom. Delegacija iz Dubice redovno se odazivala svim pozivima u Travnik, što nije bio slučaj sa nekim drugim bosanskim begovima. Kapetan iz Dubice tako prisustvuje savjetovanju kod Dželaludin-paše krajem jula 1821. i te jeseni započinje radove na obnovi gradskih zidina. U radovima je učestvovalo praktično cjelokupno stanovništvo. Svaki musliman i hrišćanin morao je donijeti po dva direka za utvrđivanje bedema. U Dubicu se, takođe, doprema municija iz skladišta u Travniku i Jajcu.

Iako se prvom poznatijom žrtvom Dželaludin-paše smatra MURAT-KAPETAN GRADAŠČEVIĆ (brat znamenitog HUSEINA GRADAŠČEVIĆA), masovna ubistva i zatvaranja neposlušnih Bosanaca započeće tek u drugoj godini Dželaludinove uprave, nakon pobune koju su podigli kapetani iz Bihaća i Ostrošca. Odred iz Dubice, zajedno sa trupama iz Travnika, Banja Luke, Prijedora i Kozarca u proljeće 1822. učestvovao je u lomljenju otpora krajiških pobunjenika. Bihaćki kapetan pobjegao je u Austriju dok njegov saveznik ostrožački kapetan HUSEIN-BEG BEŠIREVIĆ nije bio te sreće. Početkom juna 1822, ubijen je zajedno sa rođakom ZAIM-BEGOM BEŠIREVIĆEM. U narednim sedmicama, pod različitim optužbama, biće smaknuti i kapetani iz Krupe, Dervente, Petrovca i Maglaja. U tamnici su, u isto vrijeme, završili kapetani iz Novog i Gradiške. Kako piše GALIB ŠLJIVO, kada su ubistva započela, među bosanskim prvacima “zavladao je veliki strah jer su pronošene vijesti da takva sudbina očekuje svakog koga valija pozove u Travnik”.

U namjeri da konačno zavede red i mir u pograničnom području, Dželaludin-paša je u ljeto 1822. uputio banjalučkog muteselima Berkovića, svoju desnu i jednako surovu ruku, u obilazak svih mjesta na nemirnoj granici. Berković je tako 25. avgusta stigao i u Dubicu i uprkos dotadašnjem držanju Dubičanaca odmah preduzeo drastične mjere. Naime, po nalogu muteselima, nekoliko viđenijih mještana odmah je bačeno u tamnicu.

Berković je naložio da dio zatočenih mještana Dubice u lancima bude sproveden na suđenje u Travnik. Drugi dio uhapšenih oslobodio je nakon što su platili visoke kazne. Zapovjednik dubičke tvrđave DŽENAN-AGA TABAKOVIĆ koji je i ranije sumnjičen za podstrekavanje pljačkaških pohoda na drugoj obali Une, smaknut je zbog “izrabljivanja naroda”. Istovremeno, u Dubicu je upućen SALIH-AGA IBRAHOVAC sa zadatkom da provjeri kvalitet izvedenih radova na gradskim zidinama.

I dok su begovi strahovali od Dželaludin-paše, stanovništvo Bosne imalo je povjerenja u surovog vezira. O tome svjedoči i primjer iz prijedorske kapetanije. Pod vođstvom BORE MILANOVIĆA, delegacija kućnih starješina u jesen 1822. uputila se u Travnik kako bi se požalila na ALI-BEGA HADŽIPAŠIĆA i njegovo zlostavljanje. Oni su od Dželaludin-paše zatražili da ih zaštiti inače će biti prinuđeni da se isele u Austriju. Otud njemački istoričar LEOPOLD FON RANKE ocjenjuje da je Dželaludin-paša bio “veoma povoljan raji jer je vršio pravdu neumoljivo i nepotkupljivo“.

U novembru 1822, po nalogu Dželaludin-paše zadavljena su još petorica bosanskih kapetana i to je, čini se, bila i posljednja naredba ovog namjesnika. U decembru je postavljen za valiju u Smirni, ali tamo nikada nije stigao jer je preminuo već 28. decembra. Iznenadna smrt Dželaludin-paše potaknula je različita nagađanja pa se tako vjerovalo da je ili otrovan od strane bosanskih prvaka ili da je sam sebi presudio.

Kako prenosi Galib Šljivo, austrijski izaslanik u Carigradu je doznavši za njegovu smrt dao možda i najvjerodostojniji izvještaj. Dželaludin-paša čija je uprava u Bosni po ocjeni austrijskog diplomate bila “vrijedna hvale”, naprosto je bio “žrtva pretjerane revnosti”. Ne obazirući se na oštru bosansku zimu, pohitao je na novu dužnost, ali se razbolio i nakon dva dana ispustio dušu u blizini granice svog nekadašnjeg ejaleta.

O. RADULOVIĆ