Bitka kod Dubice 1513.

Dana 16. avgusta 1513, ugarsko-hrvatska vojska pod vođstvom PETRA BERISLAVIĆA potukla je turske snage kod Dubice, nedaleko od ušća Une u Savu. Pobjeda je čak i u Rimu obilježena plotunima sa Anđeoske tvrđave, zvonjavom zvona i zahvalnom pobožnošću pape LAVA X. Tako barem tvrde dvije hronike objavljene stotinak godina nakon bitke. Iako su zapisi o ovom sukobu poprilično konfuzni i mitomanski (hiljade poginulih Turaka i svega deset mrtvih hrišćana) pojedini istoričari tvrde da je upravo pobjeda kod Dubice pribavila Hrvatskoj zvanje antemurale christianitatis – “predziđe kršćanstva”.

Prva vijest o pobjedi nad Turcima iz avgusta 1513. potiče od kneza Ivana sa Krbave koji izvještava Veneciju da je “prečasni Petar Berislavić pobijedio pašu” te da je u boju “smaknuto i zarobljeno tri hiljade Turaka”. Krajem tog mjeseca, kako svjedoči PARIS DE GRASSIS, hroničar pape Lava X, za pobjedu se već zna i u Rimu. ANTONIO SURIANO, mletački izaslanik u Budimu, javlja da je Berislavić “propustio Turke preko neke velike rijeke”, a onda ih napao s leđa. Kako to obično biva, u svakom novom izvještaju povećavao se i broj poginulih neprijatelja pa ih je, po ovom izvoru – čak pet hiljada.

Prvi detaljniji izvještaj o boju kod Dubice objavljen je u Veneciji 1620, u okviru Životopisa Petra Berislavića, iz pera IVANA MRNAVIĆA. U tom se djelu kaže kako je bosanski sandžak-beg Junuz poslao dvanaest hiljada vojnika preko Vrbasa i Une. Turska vojska opsjedala je Blinju kod Petrinje, a Berislavić je u međuvremenu sa tri hiljade vojnika 15. avgusta 1513, na Gospojinu, “prešao Savu kod Jasenovca i utaborio se tako da mu Sava štiti bok s jedne, a Una s druge strane”. Doznavši za ovo, brojniji Turci se upute ka ušću Une u Savu. Berislavić, inače biskup, održao je misu i osokolio svoje vojnike pa je 16. avgusta započela žestoka bitka koja je trajala četiri sata i okončana je pobjedom hrišćana. U boju se, naravno, “posebno istakao” sam Berislavić koji je sa buzdovanom u ruci jurnuo na neprijatelja. Da fantastični izvještaj bude potpun, dodaje se i da je, nekim čudom, u ovom sudaru dvije vojske poginulo – tek deset hrišćanskih vojnika.

I NIKOLAUS ISTVANFFIUS u hronici Historia Regni Hungariae objavljenoj 1622, bilježi da se bitka tog avgusta odigrala kod ušća Une u Savu. Turci su, piše Istvanffius, “na sve strane ognjem i mačem pustošili”, a onda se pojavila vojska Petra Berislavića.

“Skupivši čete, koliko je u žurbi i uzbuni mogao, napao ih je nedaleko od grada Dubice i utvrde gdje Una u Savu utiče i nakon što je znamenita bitka okončana, neprijatelje je razbio i natjerao u bijeg, one koji su bježali na dugo i široko progonio, više od dvije hiljade pobio. I nakon što je izuzetno veliki broj zarobljen i mnogo veći broj u Savi utopljen, a malo se njih plivajući izbavilo, izgledalo je da su tako neprijatelji bili obilato kažnjeni zbog svoje drskosti i podlosti i narušenog primirja”, piše Istvanffius.

Kod Dubice je, kaže se, zarobljeno i “150 uglednih osoba” koje su upućene ugarskom kralju VLADISLAVU II, a ovaj je odmah naredio da svi budu javno pogubljeni. Berislavić je nakon pobjede postavljen za dubičkog župana no daleku veću počast navodno mu je ukazao papa Lav X. Kako piše Mrnavić, na Božić 1513, papa je Berislavića, zbog trijumfa kod Dubice, nagradio “posvećenim mačem i kapom”, darom koji su u to doba dobijali samo vladari i najistaknutije vojskovođe. Međutim, za ovu tvrdnju do današnjeg dana nije pribavljen nikakav dokaz. Papski arhiv svjedoči da je Lav X, pred Božić 1513, mač uputio jedino engleskom kralju HENRIJU VIII. Zanimljivo je, takođe, da papa u jednom pismu iz 1517. sugeriše Berislaviću da “što prije izvede neko posebno slavno djelo” pa da tako stekne priliku da mu se uruči “odlikovanje do sada uskraćeno”.

HISTORIA REGNI HUNGARIE (1622)

Berislavić je, nakon pobjede kod Dubice, obavljao dužnost bana Hrvatske te bio imenovan za namjesnika budimskog dvorca i kraljevskog kancelara. Od 1516. godine na sve strane slao je pisma i od zavađenih evropskih vladara tražio pomoć u zaustavljanju turskog napredovanja. Dobio je tek nešto sredstava iz Vatikana pa je 1519. dopremio pomoć u opkoljeno Jajce. U decembru te godine, Berislavić je preko svog izaslanika poručio Rimu da će “Hrvati, ukoliko ne dobiju pomoć, odreći svoju poslušnost kralju i Svetoj Stolici te se nagoditi s Turcima, plaćati im danak i puštati ih slobodno preko svojih teritorija”. Pet mjeseci kasnije, 20. maja 1520, Petar Berislavić poginuo je u borbi sa Turcima nedaleko od Korenice.

O. RADULOVIĆ