Kuga u Dubici 1815.

Švedski list Calmarposten 24. februara 1816. donosi vijest iz Zagreba o širenju kuge u Vojnoj krajini na području Dubice, Kostajnice i Jasenovca. Ista vijest objavljena je u još nekim švedskim novinama. U vijesti datiranoj 10. decembra (1815) spominje se i Turska Dubica, gdje su prema podacima nepoznatog izvora – “ljudi skoro potpuno izumrli”!

Vijest glasi: “Agram 30. decembra: 10. ovog mjeseca dobili smo neprijatnu vijest, da se kuga iz Turske proširila na naša mjesta, da je poharala Dubicu, Kostajnicu i Jasenovac, i da su se njeni tragovi još pojavili u Petrinji. U Turskoj Dubici su ljudi skoro potpuno izumrli; ali u Austrijskoj Dubici i ovim drugim spomenutim mjestima samo je nekolicina napadnuta bolešću, i samo je par kuća bilo zatvoreno.

Bolesni su zbrinuti u bolnicama. U Petrinju je kuga bila prenesena preko jednog desetogodišnjeg dječaka, koji ipak nije i sam umro od nje. Da bi se zaustavilo daljnje širenje ove strašne bolesti, osnovan je jedan komitet, čiji predsjednici su gdin Veliki župan i komandirajući General u tom području. Kordon je postavljen uz rijeku Savu i komunikacija je zabranjena; niko ne smije preći most sa bilo koje strane. Iste mjere opreza su poduzete u Karlovačkom generalatu kod rijeke Kupe”.

“U Turskoj Dubici su ljudi skoro potpuno izumrli…” (CALMARPOSTEN, 24. februar 1816)

Kao COVID-19 danas, i kuga je tada došla sa istoka. Preko Osmanskog Carstva i Bosne i Hercegovine se širila na dijelove Habsburške Monarhije. Ljudi su u prošlosti sve zaraze obično nazivali kuga, odnosno kužna bolest.

Zarazna kuga je često izbijala na ovim prostorima od XVII do XIX vijeka, a posebno je bila jaka u periodu 1813 – 1815. godine. Epidemija kuge se redovno pretvarala u epidemiju straha i neizvjesnosti, rašireniju od same pošasti. Stanovnici pogođenih područja su živjeli u velikom strahu od zaraze, te su u panici bježali na planine i u šumu.

Zemljište je ostajalo neobrađeno, i kad bi se zbog gladi ljudi vraćali natrag u gradove dočekala bi ih kuga. U nekim mjestima su čak i vrtovi pretvarani u mezarja i groblja jer je mnogo ljudi umiralo. O tome svjedoče nadgrobni spomenici – nišani, na kojima se navodi kuga kao uzrok smrti.

U godinama bez oružanih sukoba, resursi Habsburške Vojne krajine korišteni su za civilne potrebe. Glavna dužnost krajišnika za vrijeme epidemije bila je kordonska služba radi sprječavanja širenja kuge iz Osmanskog Carstva. Uspostavljali su sanitarne kordone u vidu guste pogranične straže i strogo kontrolirali granice provodeći zabrane putovanja i prelaska granice sa obje strane. Također su stavljali žarišta bolesti pod kontrolu (tzv. zatvaranja kuća), te uspostavljali karantene za ljude iz zaraženih područja.

S druge strane, po austrijskim izvještajima, na tlu Osmanskog Carstva nikakvih mjera nije ni bilo. Austrijski prokonzul Paulič u jesen 1814. sa žaljenjem konstatuje da se u Turskoj “ne primaju savremena dostignuća u borbi protiv kuge”.

Uporedo sa epidemijom, u Bosni je trajala oružana pobuna protiv valije ALI-PAŠE DERENDELIJE pa je on pobjegao iz Travnika i sklonio se u Jajce. Paulič piše da je naprosto nevjerovatno da se u Bosni ništa ne preduzima iako kuga hara u redovima i valijine i pobunjeničke vojske te tako “u Vitezu dnevno umire 60 ljudi, a u Busovači stotinu”.

Kuga se, prema izvještajima, u Bosni pojavila u martu 1814. U Mostaru je, navodno, u julu za tri sedmice umrlo oko tri hiljade ljudi. Te jeseni epidemija je izbila i u Sarajevu gdje je dnevno umiralo 50 duša. Tek početkom 1816, iz austrijskog konzulata u Travniku javili su da je “kuga prestala” te da se samo sporadični slučajevi javljaju u Banja Luci, Kozarcu i Knežopolju. Sanitarne mjere u zgradi konzulata konačno su ukinute u proljeće 1816.

Mirsad VOJNIKOVIĆ