O vremena, o običaji!

Najveći rimski govornik i pisac MARKO TULIJE CICERON rodio se u Arpinu (srednja Italija) 106. godine prije naše ere. Nadimak Ciceron (cicero-vrsta graška), vjeruje se, dobio je zbog madeža na nosu. Ova praksa davanja pogrdnih nadimaka nije rijetka kod Rimljana. Tako je, primjera radi, pjesnik PUBLIJE OVIDIJE nazvan NAZON odnosno – nosonja.

Ciceron je latinsku prozu doveo do nevjerovatne izražajne snage pa se terminom ciceronizam označavaju klasični latinski jezik i stil. Prvi javni uspjeh postigao je govorom Za Seksta Roscija (Pro Sexto Roscio Amerino) gdje je iznio oštru kritiku režima KORNELIJA SULE. No, vrhuncem njegove slave smatra se 63. godina kada u službi konzula uspjeva razotkriti i ugušiti urotu LUCIJA SERGIJA KATILINE (pokušaj državnog udara) pa od senata dobiva počasnu titulu pater patriae (otac domovine).

Zanimljivo je da su u uspješnom razotkrivanju zavjere možda i ključnu ulogu odigrale žene. Naime, Terencija, Ciceronova supruga, aktivno sa njim je učestvovala u slamanju urote. Ona je načula za ovaj tajni Katilinin plan baš od njegove priležnice (ako je vjerovati Salustiju bijaše to lijepa Sempronija). A Sempronija, izuzetno obrazovana Brutova žena, nije prezala od tjelesnih strasti:

Kao i njeni preci i ona je posjedovala strast za politikom i igranjem aktivne uloge u javnom životu Republike, i uvijek je ostavljala u sjeni svoga muža Decim Junija Bruta“

Kornelija, saznavši za ovaj plan, brzo ga je podijelila sa Ciceronom. Tada Ciceron uhvativši pogodan momenat piše svoja znamenita četiri govora Protiv Katiline (In Catiliniam) koja teatralno izlaže pred senatom. Ovaj govor u Senatu protiv Katiline započeo je poznatom rečenicom: “Do kad ćeš, Katilina, zloupotrebljavati naše strpljenje?“

Također, držeći ovaj govor, Ciceron je uzviknuo svoju poznatu sentenciju: „O tempora, o mores! O vremena, o običaji!“, kojom se i nakon njega osuđuju loši običaji nekog vremena.

U svojih 14 strastvenih Filipika (In M. Antonium orationes Philippicae) on napada Antonija, podupirući Cezarova posinka Oktavijana, što će se pokazati kao fatalan potez, koji će ga u pravom smislu riječi koštati glave. Oktavijan se 43. godine sa Antonijem i Lepidom udružuje u Drugi trijumvirat, te Ciceron, nažalost, među prvima biva proskribiran i ubijen. Prema legendi, zarobljen je, te je sam sebi ogolio vrat da bi bio smaknut što se i dogodilo, a odrubljena glava i obje ruke (koje su se usudile pisati protiv Antonija) izložene su na rimski Forum gdje je recitirao svoje Filipike.

Očuvano je 58 Ciceronovih političkih govora, među kojima su najpoznatiji Protiv Vera (In Verrem), Za Lucija Murenu (Pro L. Murena); Za pjesnika Arhiju (Pro Archia poeta) i dr. No, valja naglasiti da su iza njega ostale i filozofske rasprave, dijalozi i drugi spisi.

U govoru Za pjesnika Arhiju na samom početku svoga nastupa on pokazuje kako koketirati sa sucima i publikom, pomalo se ulagivati i umiljavati umanjujući svoju veličinu, te ih tako brzo pridobiti.

Ako ima u meni talenta, suci, za koji osjećam da je tako neznatan, ili ako je (u meni) kakva vještina govorenja, u kojoj ne negiram da se osrednje snalazim…“

Ciceron koji je prvi iskoristio sintagmu Res publika (javna stvar) kao sinonim za državu, stajao je na sredini između dvije struje u govorništvu: s jedne strane bujne, kićene i patetične te druge koja je od oratora tražila jedrinu misli kao i jezgrovitost izraza. Ovladavši zvučnim mogućnostima latinskog jezika, komponirao je govore na način da ostavi dubok utisak na publiku. I u retoričkim i filozofskim spisima (O govorniku), dijalozima (O državi) i drugim, uvijek se osjećalo da su djelo vrsnog pisca, političara i „najsjajnije zvijezde rimskog govorništva.“

E. DIZDAREVIĆ