Nemirna granica 1818.

DIGITAL CAMERA

Izgredi su se umnožavali na granici. U noći između 11. i 12. aprila 1819, dvojica turskih podanika SAVO MAĐAR i GOJKO KAURIN iz sela Verija (dubička kapetanija) oteli su dva konja austrijskom podaniku Bariću i prodali ih JEŠKU GAVRANOVIĆU. U julu austrijski konzul doznaje da su konji već preprodani i da se nalaze u Brekinji kod LAZE VIKALA i NIKOLE RAUŠA.

Na pazaru, u neposrednoj blizini Kostajnice, turski podanik MILKO RISOJEVIĆ iz turske Slabinje (prijedorska kapetanija) pucao je 12. jula na majora Bogovića. Podnoseći prijavu bosanskom valiji, konzul Simbšen je pisao da ovi događaji pokazuju koliko je u pravu što sumnja u sposobnost bosanske vlade da održi red i mir na granici. Zašto podnositi tužbe, pita se konzul, kad pomoći nema. Stoga je konzul ponovo tražio od bosanskog valije službenu izjavu da li uopšte može spriječiti nerede na granici i kako to misli učiniti.

Valija je u to vrijeme pokušavao da smiri prilike na granici pa je tamo poslao silahdar-agu. On je 31. decembra stigao u Novi, a potom otišao u Kostajnicu. Imao je zadatak da nadzire opravku bosanskih tvrđava. Među ostalima, nastavljena je popravka gradiške tvrđave, u čemu je učestvovalo mjesno stanovništvo. Novljanski kapetan Cerić je naredio da svaki starješina hrišćanskog domaćinstva mora dati četvrt metra pšenice za tvrđavu Novi.

U rano proljeće 1819. završena je opravka gradova Berbira, Dubice, Jajca, Gradačca, Bihaća, Ostrovice, Prijedora i Ostrošca, a ujedno su snabdjeveni većim količinama hrane. U martu 1819. umro je kapetan Cerić iz Dubice.

Za razliku od ranijih godina, opravke koje su započete 1818. izvedene su sasvim solidno. Novac je obezbijeđen dijelom iz državne kase, a gdje to nije bilo dovoljno, kapetani su utjerivali od stanovništva. Berbirski kapetan je dobio pet hiljada pjastera od valije, a toliko je skupio i od naroda.

U jesen 1818. desila se jedna neprijatnost tako da je stvar na kraju morao presuditi valija. Naime, novski kapetan MUSTAJBEG CERIĆ je na valijin poziv boravio u Travniku i tom prilikom posjetio travničkog kadiju. Da bi ga pridobio za sebe, kapetan mu je obećao poslati jednu robinju. Obećanje je ispunio tako što mu je poslao jednu mladu hrišćanku, iako su se njeni roditelji tome žestoko protivili, ali je ona ipak silom dovedena u Travnik.

Kad su je doveli u kadijinu kuću, ona je tako kukala i tražila pomoć da se razlijegalo po sokacima. Zatim je odvedena u drugu kuću i data na čuvanje muslimankama. Tada su se u džamiji sastali travnički građani na vijećanje šta da se uradi. Zaključili su da djevojku treba vratiti njenim roditeljima, ali kadija nije pristao nego je zatražio da se djevojka najprije uputi muli da on presudi. Mula je prepustio slučaj valiji, a kadija je sad svu krivicu prebacio na Cerića. Pošto je kadija ličnost kojoj se vjeruje, to je on oslobođen svake krivice, a novski kapetan je pozvan na odgovornost. Valija je presudio da se djevojka vrati roditeljima, što je i učinjeno.

Galib ŠLJIVO, Bosna i Hercegovina 1813-1826