Pet uslova za sreću

Photo by Pixabay on Pexels.com

Jedan od prvih uslova, koji svi priznaju za sreću u životu, to je onaj koji ne kida stalnu vezu čovjeka s prirodom, to jest život pod otvorenim nebom, na sunčevoj svjetlosti i na čistom vazduhu, život sa zemljom, biljem i životinjama. Svi su ljudi vazda smatrali velikom nesrećom ako je ko lišen toga. Zatvoreni u tamnicama najviše osjećaju taj nedostatak.

Pogledajte sad na život onih koji žive po učenju svijeta: što su veći uspjeh postigli, time su više lišeni tog uslova za sreću. Što je veća ta svjetska sreća, tim oni manje gledaju sunčevu svjetlost, polja i šume, divlje i domaće životinje.

Mnogi od njih dožive starost, a da jednom ili dva puta u životu vide izlazak sunca. Oni ne samo što ne siju ili ne sade štogod, ne hrane i ne pomuzu krave, ne hrane konje i kokoške, nego čak nemaju ni pojma kako se rađaju, rastu i žive životinje.

Drugi je nesumnjiv uslov za sreću – rad. Prvo, slobodni, omiljeni rad, a drugo fizički rad koji poboljšava apetit i učvršćuje dubok san. I opet, što više postignu ljudi prema učenju svijeta, tim su oni više lišeni i tog drugog uslova za sreću. Svi velikaši i bogataši ili su kao zatvorenici potpuno lišeni svakog rada i bezuspješno se bore s bolestima koje nastupaju usled toga što oni nikako ne rade (i uz to su pod stalnim pritiskom nepodnošljive dosade) ili rade onaj posao koji im je mrzak. Još nisam sreo među njima čovjeka koji bi pohvalio svoj rad i radio ga makar s onim zadovoljstvom s kakvim radnik čisti snijeg ispred kuće.

Treći uslov za sreću – to je porodica. I ovdje, što su ljudi pošli dalje u svjetskom uspjehu, time im je manje dostupna ta sreća. Većina – bludnici, dragovoljno se odriču od porodičnih radosti. Pa i oni koji su oženjeni, služe se svim mogućim sredstvima da polni odnos bude neplodan. Ako li imaju djece, lišeni su sreće da se njima bave. Oni ih daju većinom tuđinima, a zatim državnim učiteljima, pa ta djeca od ranog djetinjstva postaju isto onako nesrećna kao i roditelji. Takva djeca prema roditeljima imaju samo jedan osjećaj: želju da roditelja što prije nestane, kako bi što prije dobili nasljedstvo.

Četvrti uslov sreće – to je slobodan i ljubazan odnos sa svim ljudima oko nas. I opet, što su ljudi stigli do višeg stepena u svijetu, time su više lišeni tog uslova. Što su ljudi više, to je uži i tešnji krug ljudi s kojima razgovaraju, pa su tih nekoliko ljudi koji čine začarani krug iz kojeg više nema izlaska, samim tim – niže po svom umnom i moralnom razvoju.

Za svjetskoga bogataša i njegovu ženu, postoji samo desetak porodica. Ostalo je sve odvojeno od njih. Za ministra i bogataša i njihove porodice, ima takođe desetak tako važnih i bogatih ljudi kao što su oni. Za ministre i kraljeve taj krug je još uži. Zar to nije tamnica u kojoj je utamničenom moguć razgovor samo sa dva do tri stražara?

Konačno, peti je uslov sreće zdravlje i smrt bez bolesti. I opet, što ljudi stoje više na društvenim stepenicama, to im više nedostaje. Uzmite srednjega bogataša i njegovu ženu i srednjega seljaka i njegovu ženu. Bez obzira na glad i prekomjerni napor kome je seljak izložen, ne po svojoj krivici nego usled nepravičnosti ljudske, odmah ćete se uvjeriti da su ljudi zdraviji što su niže, a slabiji i bolešljiviji što su više. Među bogatašima svi su gotovo ogrezli u nervne, stomačne i polne bolesti usled prejedanja, pijanstva i razvrata. I oni koji ne umru mladi, polovinu svog života provedu u liječenju, primajući morfijum ili postaju iznureni bogalji. Proberite njihove smrti: neko se ubio, neko istrunuo od sifilisa, neko je mlad umro od operacije kojoj se bez potrebe podvrgao, neko se opio, neko se prejeo. Jedan za drugim ginu u ime učenja svijeta. I gomile idu za njima i kao mučenici traže muke i pogibiju.

Lav TOLSTOJ, U čemu je moja vjera