Slušajte stabla

Photo by mali maeder on Pexels.com

Stabla su za mene uvijek bila najuvjerljiviji propovjednici. Duboko ih poštujem kad žive u grupama, u šumama i lugovima, a još više kada su usamljena. Stoje poput samotnjaka, ali ne kao pustinjaci koji su se udaljili zbog neke svoje slabosti, već kao veliki, usamljeni ljudi. Kao BEETHOVEN ili NIETZSCHE. U njihovim krošnjama šumi svijet, korijenje im počiva u beskonačnom; no ne gube se u njemu, već čitavom snagom svog bića streme samo jednom: da izgrade svoj lik, da prikažu sami sebe.

Ništa nije tako sveto i ništa tako uzorno kao lijepo, veliko stablo. Kada se stablo posiječe i na suncu se ukaže njegova gola smrtna rana, na površini panja može se iščitati čitava njegova istorija. U godovima i ožiljcima, vjerno su ispisane sve nedaće, patnje i bolesti, sva sreća i rast, loše i rodne godine, preživljeni napadi i izdržane oluje.

Stabla su utočišta. Ko nauči da s njima priča i da ih sluša, može doznati istinu. Stabla kazuju drevni zakon života. Drvo kaže: Moja snaga je u vjeri. Ne znam ništa o svojim precima, ne znam ništa o hiljadu djece koja svake godine izbiju iz mene. Živim tajnu svoga sjemena do samog kraja i ne marim za drugo. Vjerujem da je Bog u meni. Vjerujem da je moj trud svet. Od te vjere živim.

Kada smo tužni i umorni od života, stablo nam kaže: Budi miran! Budi miran! Pogledaj mene. Život nije lagan, život nije ni težak. To su djetinjaste misli. Pusti da Bog govori u tebi i sve ostalo će ćutati. Strahuješ jer te put odvodi od majke i doma. No, svaki korak i svaki dan ponovo te vode ka majci. Dom nije ni ovdje ni tamo. On je u tebi ili nije nigdje. Ko nauči da sluša stabla, više ne želi da bude drvo. Ne želi ništa drugo nego da bude baš ono što jeste. To je dom. To je sreća.

Herman HESSE, Bäume