Švabe iz Vranovca

Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, započet je proces doseljavanja Nijemaca na bosansko tlo. Brošure koje su u to vrijeme štampane i dijeljene širom Evrope, isticale su kako u Bosni, najmlađem dijelu monarhije, ima dosta obradive zemlje. Ta će prilika krajem 19. vijeka, uz pripadnike drugih naroda, privući i priličan broj njemačkih zemljoradnika. Jedna od kolonija biće i Vranovac na području Dubice, a Nijemci će u tom selu boraviti od 1895. do avgusta 1941. godine.

Njemački uticaj u Bosni postaće primjetan od 1869. godine, kada je nedaleko od Banja Luke osnovan samostan trapista Marija Zvijezda. Prvi njemački kolonisti za pomoć će se obraćati upravo starješini ovog samostana FRANZU PFANNERU koji je u Bosnu stigao iz njemačkog manastira Mariawald kod Heimbacha. Godinu dana nakon uspostave austrougarske vlasti, uz posredovanje Pfannera, prvi Nijemci kupuju zemlju od SALIHBEGA IBRAHIMBEGOVIĆA za 500 dukata u zlatu. U oktobru te 1879. godine, nekoliko porodica sa sjevera Njemačke kupilo je parcele na području Gradiške od ARIFA ŠIBIĆA, nakon što je cijena kvalitetnije zemlje koju je nudila begovska porodica DŽINIĆ za doseljenike bila previsoka. Tako će prva privatna njemačka kolonija na tlu Bosne nastati baš kod Gradiške i nosiće ime Windthorst, po LUDWIGU WINDTHORSTU, političaru iz Hanovera. Ovo mjesto naseliće njemačke porodice iz Esena, Saksonije i Šlezije uz nešto doseljenika iz Holandije.

Pored političkih motiva za naseljavanje Nijemaca, nova vlast je nesumnjivo imala u vidu i unapređenje zemljoradnje i ekonomije na tlu okupirane pokrajine. I zaista, njemačka sela će za kratko vrijeme na sjeveru Bosne postati primjeri naprednih naselja. Tako srpski list Bosanska vila već 1886. godine primjećuje da na njemačkim njivama oko Gradiške “ljetina nekoliko puta bolje i više rodi nego usjevi naši”.

Prota SLAVKO VUJASINOVIĆ u Memoarima piše da je Vranovac “bio čista šuma gdje su sigurno vrane i čavke imale svoj boravak pa je šuma od njih dobila i svoje ime, a po šumi i švapska kolonija” koja je, po njemu, pred početak Drugog svjetskog rata imala oko 30 kuća. Ovo selo se od Windthorsta razlikovalo kako po statusu tako i po porijeklu stanovnika. Naime, radilo se o državnoj zemlji, a doseljenici su mahom poticali iz Galicije, sa zapada Ukrajine. I Vranovac i Prosara, druga njemačka kolonija, nastali su 1894-1895, a prema podacima Udruženja podunavskih Švaba u ova dva naselja živjelo je oko 400 ljudi, većinom protestanata (u Windthorstu su većinu činili rimokatolici).

Spiskovi doseljenika otkrivaju da su mnogočlane njemačke porodice na područje Dubice uglavnom stigle iz galicijskih mjesta Grodek (porodice KLEE, BECHTLOFF, BOHL i GRUBER) i Rudki (porodice APPENHEIMER, EBERWEIN, HORN, MAYER, SCHMIDT i VONAU) dok je iz Lucka pristigla porodica HESS. Njemačka udruženja raspolažu sa imenima oko 80 Nijemaca rođenih u Vranovcu u periodu 1895-1941. Tako su, primjera radi, u porodici Horn od 1900. do 1909. rođeni JACOB, DANIEL, KATHARINA, MARIA i ELISABETH. Porodica Gruber je u prvoj deceniji 20. vijeka dobila tri prinove (JOHANN, MARIA i ROSINE). Najbrojnije porodice u Vranovcu, sudeći po spiskovima, bile su Eberwein i Vonau. U ovoj drugoj su, na primjer, u periodu 1925-27, rođeni JAKOB, CHRISTINE i FRIEDRICH.

Između dva svjetska rata, Nijemci su na prostoru Kraljevine Jugoslavije osnovali manjinsko udruženje Schwäbisch-Deutsche Kulturbund, a osnivačkoj skupštini u Novom Sadu prisustvovali su i predstavnici iz BiH (Banja Luka i Windthorst). Mjesni odbor Kulturbunda na koji su se oslanjali i mještani Vranovca osnovan je u Windthorstu 1935. a pet godina kasnije odbor je dobila i sama Bosanska Gradiška.

Prota Vujasinović u izbjeglištvu u Srbiji doznaje da je Vranovac u ljeto 1941. već prazan i da su se kolonisti raselili. To se dogodilo odmah po izbijanju ustanka na dubičkom području, kada su se Nijemci iz Vranovca sklonili u Dubicu. Na njihov poziv, iz Osijeka su 8. avgusta 1941. došla četiri predstavnika njemačke zajednice koji su stupili u pregovore sa ustanicima. Nijemci su tražili da ustanici oslobode “šestoro djece koju su zadržali” te da im omoguće povratak u domove, a ustanici su zahtijevali da iz zatvora budu pušteni svi zatočeni Srbi. Kako piše DUŠAN SAMARDŽIJA, vezu između ustanika i Nijemaca održavao je dječak njemačke nacionalnosti GOTLIB BOHL kojem su ustanici izdali potvrdu za neometano kretanje. U pregovorima je učestvovao i trgovac MIHAJLO PEROVIĆ. Konačan dogovor postignut je 11. avgusta 1941, kada je Nijemcima dozvoljeno da se privremeno vrate u selo i spakuju imovinu “u vrijednosti od 500 dinara i 50 kilograma stvari po osobi” nakon čega su napustili Vranovac i u njega se više nikada nisu vratili.

Po napuštanju dubičkog područja, žitelji Vranovca prvo su preseljeni u Slavoniju, a potom u Srem, u okolinu Inđije. Njemačke vlasti su, u to vrijeme, ponesene ratnim uspjesima, razmatrale mogućnost da bosanske Nijemce trajno nasele u Sremu. Od tog plana se, međutim, ubrzo odustalo. Ni sami mještani Vranovca, svjedoče njemački izvori, nisu podržavali to rješenje. Naime, kako je nadležne izvjestio BRANIMIR ALTGAYER, vođa njemačke zajednice u NDH, evakuisani Nijemci “nisu zadovoljni u Sremu i priželjkuju preseljenje u druge dijelove Rajha”.

Tako se u jesen 1942. pristupilo sprovođenju plana HAJNRIHA HIMLERA o germanizaciji Poljske pa su u tu svrhu iskorišćeni i bosanski Nijemci. Od oktobra do novembra 1942, u Lođ (tada Litzmannstadt) je prebačeno 18.360 Nijemaca iz Bosne, među kojima su bili i mještani Vranovca. Važno je naglasiti da su činom preseljenja Nijemci sa prostora Bosne stekli državljanstvo Rajha, ali su, po sporazumu sa Berlinom, ujedno i izgubili pravo povratka u zavičaj. Ujedno, oni Nijemci koji nisu prihvatili da budu preseljeni, izgubili su “svaku mogućnost za zaštitu i brigu od strane Rajha”, kako je to saopšteno u proglasu iz septembra 1942.

Na osnovu “proračuna, procjena i popisa”, njemačka udruženja su zaključila da je od oko 20 hiljada bosanskih Nijemaca, koliko ih je ukupno bilo početkom 1941, njih 1301 izgubilo živote tokom Drugog svjetskog rata. Najveći dio, njih 850, poginulo je u redovima njemačkih oružanih snaga.

Planom preseljenja bilo je predviđeno da se u Lođu obavi razvrstavanje Nijemaca po različitim kategorijama (politička uvjerenja, zdravstveno stanje, znanja i vještine…) nakon čega bi oni bili raspoređeni na različite lokacije u Poljskoj. No, ni ovaj plan se nije odvijao kako treba, kako zbog razvoja događaja na Istočnom frontu tako i zbog dejstava poljskog pokreta otpora. Bosanski Nijemci su otud mahom uposleni u vojnim fabrikama, a manji dio prebačen je u pokrajine Alzas i Lorena. Sa približavanjem Crvene armije, bosanski Nijemci su se postepeno povlačili ka zapadu, da bi slom Hitlerovog Rajha i kraj Drugog svjetskog rata dočekali rasuti po različitim dijelovima Njemačke i Austrije.

Nijemce rođene u Vranovcu nakon rata tako pronalazimo na više lokacija u Njemačkoj. Primjera radi, JAKOB EBERWEIN, rođen 1924. u Vranovcu, preminuo je u gradiću Bayreuth u Bavarskoj 2007. godine. KAROLINE EBERWEIN, rođena 1889, četiri godine po osnivanju kolonije, nakon Drugog svjetskog rata živjela je u Gelsenkirchenu, gdje je i umrla 1969. godine. U istom gradu je sve do smrti 2007. godine živio i PETER VONAU, rođen 1923. nedaleko od Dubice. MARIA GRUBER iz Vranovca (rođena 1907) preminula je 1985. u Austriji. Nekoliko članova porodice SCHIMDT iz ovog dubičkog sela po okončanju rata emigiriralo je u Kanadu pa je tako KAROLINE SCHMIDT (1914) preminula u Ontariju 2006. godine, a KATHERINA SCHMIDT (1912) i WILHELMINE SCHMIDT (1923) u Alberti. Prema dostupnim podacima, u njemačkom gradu Recklinghausenu 2014. godine preminula je KAROLIN VONAU, posljednja osoba njemačke nacionalnosti rođena u dubičkom selu Vranovac.

O. RADULOVIĆ