Pohod na Bosnu (2)

Kada je primio vijest da se sultanova vojska nalazi pred Bobovcem, kralj STJEPAN TOMAŠEVIĆ se sa cijelom svojom porodicom i imovinom povukao u utvrđeni kraljevski grad Jajce, ondje gdje se Pliva uliva u Vrbas. Tu se poput krune planinske kupe raširila jedna stara gradska tvrđava sa kulama i utvrđenjima. Zidine tvrđave sa kapijama vijugaju nadole u ogromnim zavijucima. S lijeve strane je duboko, stjenovito korito Vrbasa, a s desne strane Pliva i njena jezera, jedno iznad drugog. Sve je to uokvireno šumovitim piramidama, stjenovitim zidovima koji zatvaraju središte i golim planinskim lancima koji gledaju iz plave daljine. To je Jajce, stari kraljevski grad.

Stjepan je ovdje namjeravao da skupi svoju vojsku i da, vjerujući u otpornost Bobovca, sačeka pomoć Zapada. Utoliko više su i on i njegovi ljudi bili zaprepašteni i obeshrabreni kada je u Jajce stigla vijest o padu tvrđave. Kada je kralj uvidio da neće biti u stanju da skupi vojsku niti da se ozbiljnije suprotstavi Turcima, namjeravao je da pobjegne u Hrvatsku ili na dalmatinsku obalu koja se nalazila pod zaštitom Venecije. Ali i za to je već bilo kasno.

U namjeri da iskoristi opštu zbrku i strah te potpuno uništi Bosnu, MEHMED II poslao je Mahmud-pašu sa prethodnicom u Jajce, sa zadatkom da zauzme grad i zarobi kralja. Kada je veliki vezir stigao, doznao je da je kralj već napustio Jajce. Dao se u potjeru za njim i stalno mu je bio za petama.

Konačno je progonjeni kralj stigao do utvrđenog grada Ključa i njegove visoke i slikovite tvrđave. Turski gonioci nisu ni slutili da se kralj nalazi iza tih zidina, ali baš kad su se spremali da zaobiđu tvrđavu, našao se jedan čovjek koji je velikom veziru za novac odao skrovište bjegunca.

Mahmud-paša je opkolio grad i započeo sa opsadom koja je trajala četiri dana. Onda je stupio u vezu s kraljem i pod zakletvom mu obećao da mu se ništa neće desiti ukoliko se preda, pa mu je čak sastavio i povelju kojom mu jamči život i slobodu. Kralj Stjepan odlučio je da se, zajedno sa posadom tvrđave, preda velikom veziru, vjerujući u pismo-povelju i sultanovu milost.

Mehmed II je od Bobovca došao pred Jajce. Stanovnici, napušteni od kralja i dvora, postali su malodušni i, prirodno, mislili su samo na svoj spas. Oni su uputili nekoliko uglednih građana u sultanov šator da izraze svoju pokornost sultanskoj velikodušnosti. Molili su samo za dozvolu da i ubuduće mogu da žive po svojim starim običajima i da upravljaju svojim gradom. Smatrajući da će takvim gestom pridobiti i ostale bosanske gradove bez borbe, Mehmed prihvati ove molbe. Jajce i njegovo stanovništvo bilo je pošteđeno nasilja. Sultan je, ipak, sinove plemićkih porodica zarobio, pojedine zadržao za sebe, a ostale podijelio svojim vezirima.

STJEPAN TOMAŠEVIĆ KLEČI PRED HRISTOM (1461)

Pad Bobovca, Jajca i Ključa odlučio je sudbinu bosanskog kraljevstva. Već 10. juna 1463. stigla je užasna vijest do Venecije da je “silna turska vojska upala u Bosnu, zauzela veći dio kraljevstva i da je sam kralj pao u strašno tursko ropstvo”. Kritobol očigledno pretjeruje kada tvrdi da je Mehmed II zauzeo nešto manje od tri stotine bosanskih mjesta. No, činjenica je da je kralj Stjepan, bojeći se za svoj život, sada i sam pomagao sultanu u osvajanju preostalog dijela svog kraljevstva. On je svim svojim zapovjednicima i namjesnicima tvrđava uputio naređenje da sultanu predaju gradove. Na taj način je u roku od jedne sedmice u ruke Turaka palo oko 70 manjih i većih bosanskih mjesta. U većim utvrđenjima Mehmed II postavio je posade. Komanda nad janičarima u Zvečaj-gradu, na izlazu klisure Vrbasa, nedaleko od Jajca, predana je, na primjer, srpskom renegatu KONSTANTINU MIHAJLOVIĆU iz Ostrovice.

To što se Mahmud-paša svojom poveljom, u sultanovo ime, obavezao da će poštedjeti život bosanskom kralju izgleda da mu je, bar privremeno, donijelo neprijatnosti, ali se on iz te situacije brzo izvukao. Učeni Persijanac ALI AL-BISTAMI, nalazio se u ovom pohodu u sultanovoj pratnji. Prije no što je napustio Bosnu (krajem maja 1463) pozvao je sultan kralja Stjepana sebi. Ovaj je, ne sluteći ništa dobro, ponio sa sobom povelju velikog vezira. Međutim, mula Ali svojim je pravnim mišljenjem (fetva) povelju proglasio nevažećom, jer ju je sastavio jedan sultanov sluga, bez njegovog odobrenja. Tako je posljednji kralj Bosne osuđen na smrt i stari Ali Al-Bistami je, navodno, sam potegao mač i Stjepanu odrubio glavu. Po BENEDETU DEJU, Stjepanovu glavu svojom rukom odrubio je sultan.

Da bi podjarmio čitavo kraljevstvo, sultan je odlučio da svoju vojsku podijeli u tri kolone: prvu je povjerio tesalijskom namjesniku TURHAN OMER BEGU, a drugu velikom veziru i te je dvije grupe uputio u istočne i zapadne dijelove Bosne. On sam je sa glavninom vojske krenuo ka jugu i upao u područje hercega STJEPANA VUKČIĆA kako bi osvojio Hercegovinu i Dubrovnik. Dok su se Gornja Bosna, Donji Kraj i Usora predali skoro bez borbe, Stjepan je sa sinovima odlučio da pruži otpor. On se u nevolji obratio dubrovačkom Vijeću, koje se međutim i samo bojalo turskog napada. Već 6. juna 1463, namjerio je herceg da sa cijelom porodicom pobjegne u Dubrovnik. Kada je Mehmed polovinom juna upao u Hercegovinu, ratna sreća mu više nije bila naklonjena. Surova planinska oblast sa svojim utvrđenim kulama, strmim liticama i vrletima zadavala je mnogo muka turskoj konjici. Sultan je okušao sreću opsadom Blagaja, utvrđene prestonice hercegove, jugoistočno od Mostara. Ali, nakon bezuspješnih napada koji su trajali više dana, Mehmed II se razočaran povukao na istok. Na svom povratku zaposjeo je imanja nekoliko feudalnih velmoža – naročito posjede Pavlovića – i naredio da se svi ti velikaši bezobzirno pobiju.

Činjenica je da je jezgro stanovništva Bosne, navodno više od 100 hiljada duša, odvedeno u tursko ropstvo i naseljeno dijelom u Istambulu i dijelom u azijskim carskim provincijama. Oko 30 hiljada mladih Bosanaca uzeto je u tursku vojsku. Minet-beg ostao je u zemlji kao prvi namjesnik. Dubrovnik je bio pun izbjeglica iz Bosne. Mnogi od njih prešli su Jadran i stigli u Veneciju pa i u Rim. Niko od njih više nije vidio svoj zavičaj. Mehmed II tražio je od Dubrovčana da mu izruče stariju bosansku kraljicu Katarinu, udovicu kralja STJEPANA TOMAŠA i kćerku hercega Stjepana. Srećom, ona je već bila u Italiji. Izdašno potpomognuta od Papske stolice, živjela je u Rimu gdje je umrla u 54. godini života, 25. oktobra 1478. i sahranjena u crkvi Ara Coeli na Kapitolu. Svojom posljednjom voljom zavještala je Bosnu papi, izuzev u slučaju da se njen sin, koji je prešao u islam, vrati hrišćanstvu.

Franz BABINGER, Mehmed Osvajač i njegovo doba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s