Pohod na Bosnu (1)

Bosanski kralj STJEPAN TOMAŠEVIĆ već duže vrijeme znao je da će ovog puta on biti napadnut. Početkom novembra 1461, izvjestio je papu preko jednog poslanika da “turski car namjerava da iduće godine krene na Bosnu s velikom vojskom i da su trupe i topovi već pripremljeni”. Preklinjao je PIJA II da mu pomogne; on ne očekuje zlatna brda, ali njegovi neprijatelji i zemljaci bi trebalo da vide da mu papska naklonost nije uskraćena. Molio ga je da utiče na ugarskog kralja i da ga podstakne da s njim krene u boj.

Pije II se ni u kom slučaju nije oglušio o kraljevo izlaganje te mu je preko svog legata položio kraljevsku krunu na glavu, a MATIJU KORVINA pozvao da se pomiri sa Stjepanom, na što je ugarski kralj, u ljeto 1462, spremno i pristao, ali pod uslovom da mu se isplati pozamašna suma novca i da mu se preda nekoliko bosanskih tvrđava. Samim tim, međutim, nisu bili otklonjeni unutrašnji nemiri u zemlji, sektaška mržnja i proganjanje jeretika. Naprotiv, jačim vezivanjem kralja za Svetu stolicu, stanje se samo još više pogoršalo.

Bosna je u vjerskom pogledu već odavno bila rascjepkana i razbijena na dva tabora koji su međusobno bili ogorčeni neprijatelji. Na jednoj strani bili su katolički hrišćani, čiju je stvar zastupao i sam kralj, a na drugoj jeretički bogumili ili patareni. Mnogi od ovih jeretika, koji su još pod kraljem STJEPANOM TOMAŠEM morali da napuste svoj zavičaj, tražili su i našli utočište u turskim provincijama. I mnogi velikaši, koji su samo prividno ispovjedali rimsku vjeru, da bi mogli održati svoje posjede, potajno su preko turskih posrednika obavještavali sultana o svemu onome što se zbivalo na bosanskom dvoru.

MEHMED II je preko bogumilskih plemića i žbira doznao šta je dogovoreno između kralja i Matije Korvina pa je uputio svoje poslanstvo u Jajce, zahtijevajući od Tomaševića da se isplati dospjeli danak, koji je već njegov otac plaćao. Halkokondil opisuje kako je kralj Stjepan poveo poslanika u svoju riznicu i pokazao mu novac prikupljen za danak, ali da je rekao kako uopšte ne misli da se za ljubav osmanlijskog cara rastane od tog blaga. Ukoliko ga sultan napadne, onda će mu blago biti potrebno za odbranu, a ukoliko ga snađe nesreća onda će, bude li morao napustiti Bosnu, na strani moći s tim ugodnije da živi. Poslanik ga je, navodno, podsjetio na svetost ugovora i upozorio bosanskog kralja da neće dugo uživati u tom blagu.

MEHMED II OSVAJAČ

Sultan se veoma ražestio. Svoju odmazdu je, zbog vlaškog pohoda, odložio za godinu dana, ali je bio utoliko odlučniji da nadoknadi propušteno. Ove ratne pripreme, naravno, nisu mogle ostati nepoznate bosanskom kralju. On je hitno slao glasnike u Veneciju i poručio kako je od jednog sultanovog službenika doznao da će ovaj nakon osvajanja Bosne, Huma i Dubrovnika preko Istre upasti na venecijansko područje. Na predloženi savez sa Bosnom i molbu za pomoć u oružju, Sinjorija je 28. februara 1463. odgovorila hladno i nepovoljno. I Dubrovnik je odbio da pruži bilo kakvu pomoć. Očajan, Stjepan sada stupa u vezu sa samom Portom da izmoli milost i postigne petnaestogodišnje primirje. O tom bosanskom poslanstvu podneo je jedan očevidac, janičar KONSTANTIN MIHAJLOVIĆ iz Ostrovice, veoma slikovit izvještaj koji ostavlja utisak vjerodostojnosti.

Carski prvi savjetnici Mahmud-paša i Ishak-paša sjedoše jedan kraj drugog i počeše da razgovaraju o bosanskom kralju. Mahmud-paša reče: “Šta da kažemo bosanskom kralju”? Ishak-paša mu odgovori: “A šta bismo drugo? Daćemo mu petnaestogodišnje primirje i onda ćemo odmah, ne gubeći vremena, poći za njima. Ako budemo drugačije radili, onda nikada nećemo osvojiti Bosnu jer je planinska zemlja, a osim toga će im i ugarski kralj priteći u pomoć, a i Hrvati i drugi vladari. Stoga im dajte primirje, kako bi u subotu krenuli odavde. A mi ćemo krenuti za njima i doći blizu Bosne. I niko još neće znati kuda će car odatle krenuti”.

Sultan se prvo uputio u Skoplje, onda preko Kosova polja za Vučitrn, pa u Mitrovicu i dalje starim trgovačkim putem u Sjenicu. Za prethodnicom vojske od navodno 20 hiljada ljudi lake konjice, pod komandom velikog vezira Mahmud-paše, išao je sultan sa glavninom vojske. Po prelasku bosanske granice, stigli su prvo u podrinsko područje gdje je tada feudalni knez TVRTKO KOVAČEVIĆ, kao posljednji izdanak svog plemena, gospodario nad nekoliko kula. On uopšte nije bio spreman na otpor i odmah se, s nadom u milost, predao sultanu. Smjesta je pogubljen. Mehmed je potom upao u pravu ili srednju Bosnu, u kraljevstvo kako je naziva janičar Mihajlović. Tu je najjače i najvažnije utvrđenje Bobovac, gdje je nekada čuvana kraljevska kruna. Još se i danas na jednom visokom brdu iznad sliva dva potoka, istočno od Sutjeske, vide razvaline nekadašnje glavne tvrđave u državi. Do sada se uvijek hrabro odupirala napadima. Već 19. maja 1463, stigla je prethodnica Mahmud-paše pred Bobovac, koji je branio knez Radak, nekada strasni bogumil, a sada katolik. Narednog dana stigao je i sultan sa glavninom vojske. Mehmed je naredio da se pred tvrđavom izliju veliki topovi, kako bi je sravnio sa zemljom. Ali, već trećeg dana bombardovanja Radak mu je predao bosansku tvrđavu, pošto mu je prethodno obećana nagrada. Bobovac je pao, a sultan je po običaju stanovništvo podijelio u tri grupe: jedan dio je ostavio u gradu, drugi je poklonio svojim pašama, a treći poslao u Istambul, kao povećanje gradskog življa.

Kada je Radak htio da ubere svoj novac, Mehmed ga žučno napade i optuži kao izdajicu svoga gospodara te naredi da ga pogube. “Kada nisi mogao biti odan vladaru svoje vjere, kako ćeš onda biti vjeran meni”, rekao mu je navodno. Još dan-danas se na putu od Sutjeske ka Borovici pokazuje džinovska stijena Radakovica na kojoj je, po lokalnoj legendi, Radak pogubljen mačem.

FRANZ BABINGER, Mehmed Osvajač i njegovo doba