Živimo u tvrđavama

Photo by Frans Van Heerden on Pexels.com

U ljudskom vremenu, u istoriji, čovjek povlači granice i međe, odvajajući staro od novog a sanjajući o budućem, ponosan zbog promjena koje ostvaruje. A šta se to mijenja iz vijeka u vijek, kroz istoriju? Možda sve, zaista sve, osim čovjeka samog. Njegova suština, njegova priroda, dobro i zlo u njemu, ljubav i mržnja, rijetka plemenitost i uporna zloba, bolest i strah od smrti, borba za moć i prevlast, šta je to drukčije kod naših dalekih predaka i nas, današnjih ljudi?

Malo, ili ništa. Možda su samo naše zle sklonosti postale opasnije, jer smo usavršili tehnička sredstva, i naše osjećanje praznine je dublje, jer su nam stoljeća nade u toku ljudske civilizacije na kraju svega donijela Hitlera, Staljina, Vijetnam, ubijanje djece u Bijafri, glad i bijedu u svijetu, strah i pustoš u srcima.

Čovječanstvo će živjeti u praistoriji, sve dotle dok njime vladaju mržnja i strah. Živimo u tvrđavama, ličnim, grupnim, nacionalnim, državnim i mrzimo se, prijetimo jedni drugima i ubijamo se, s vremena na vrijeme, prenoseći mržnju potomcima.

Šta može da učini pisac, sve nemoćniji u ovoj histeriji? Može samo da ukaže na tu kob ljudsku, može da obnovi prastaru nadu u neko drukčije vrijeme, vrijeme ljubavi. To su pisci činili juče, to čine danas, činiće nažalost i sutra. I s tom nadom, koja je sve življa, uvijek su aktuelni.

Meša SELIMOVIĆ (Mostovi, septembar 1969)