Slika žene

Krenuvši od najstarijih prikaza ženskog tijela možemo sebi postaviti pitanje kojim tokom i na koji način je ono prezentirano? Prvo što pada na pamet poznavaocima umjetnosti jeste čuvena Wilendorfska Venera. Ona je datirana na period oko 30 hiljada godina prije naše ere i svi se historičari umjetnosti slažu da je ona prikaz idealne žene tog doba. Od fizičkih karakteristika bitno je naglasiti predimenzionirane grudi i zadnjicu – tzv. steatopigija (nakupljenost potkožnog masnog tkiva). Sva figura je zaobljena i osnovno tumačenje ide u smjeru ženske plodnosti.

Žena sa ovim atributima morala je biti plodna, sposobna za rađanje što joj je bila očito i glavna funkcija u prethistorijsko doba. Ono što plijeni pažnju i ostaje dogma jeste njeno lice koje je u potpunosti prekriveno neobičnom frizurom-pletenicom, ispletenom na način da joj obavija čitavu glavu kao i lice. Šta bi to trebalo značiti ostaje da se nagađa. Zbog čega tadašnjem čovjeku nije bilo važno kako žena izgleda svojim licem, kojeg smatramo obilježjem osobnosti? Ostaje neodgovoreno pitanje. I nije ova Venera izolovan primjer.

WILENDORFSKA VENERA

U nizu drugih država pronađeni su slični kipići sa istim karakteristikama (zaobljenosti). Pošto smo krenuli od najstarijeg doba u historiji čovječanstva, obilje masnog tkiva možemo pripisati potrebi da se preživi u hladno doba ali opet se nameće pitanje: kako je žena mogla da ima zalihe masnog tkiva kad znamo da im je hrana bila oskudna i sastojala se u grickanju lišća, bobica, sa nešto ulovljenog prijesnog mesa. Da li su ovakve kipiće izrađivali muškaraci koji su željeli baš takve žene: plodne i sposobne?

Krećući se kroz najstarije civilizacije svijeta na umjetničkim prikazima (bilo statuama ili slikarijama) zna se da su prednost imale ugledne žene-kraljice, vladarice. Od historijski najznačajnijih ženskih ličnosti ne možemo a da ne spomenemo kraljicu Nefertiti i Kleopatru. Na umjetničkim prikazima su iznimno lijepe. Da li je to stvarno istina? Nemamo istinitih prikaza koji bi opovrgnuli naša nagađanja ali postoje historijski zapisi koji negiraju njihove idealne ljepote. One su bile dominantne i stoga su morale biti lijepe kako god da su izgledale. Da li je došlo do umjetničkih iskrivljavanja njihovog fizičkog izgleda nismo sasvim sigurni, ali sumnja postoji.

Kako bi skratili ovaj historijski presjek nailazimo na period kada se žensko tijelo nije prikazivalo u većoj mjeri sve do renesanse. Iako pod okriljem religijskih tema, žensko tijelo konačno postaje skladno, lijepo dimenzionirano, proporcionalno, puteno i meko. Referirajući se na mitološke ljepotice žene su dobile idealne proporcije i neospornu mekoću. Sagledajmo samo djela Boticellija i ples linije u oblikovanju ženskog tijela. Sve je vijugavo, lepršavo i slavi ljepotu žene. U ovom periodu ćemo se susresti sa prikazivanjem potpuno nagih ženskih tijela, ali nimalo prostih – one ne daju prostora za erotska tumačenja. Tada se počinju oslikavati čuvene Venere kao ona kod Ticijana koja će poslužiti kao podloga za nešto mnogo dublje i kontraverznije. U baroku se vraćamo korak unazad. Nage žene su oble, širokih kukova, ogromnih grudi pa nas neodoljivo podsjećaju na Wilendorfsku Veneru. Ideal ljepote baroka je upravo ovakva žena. To, ipak, nije bilo univerzalno pravilo po cijeloj Europi. Tako naprimjer u Nizozemskoj postoji serija ulja na platnu koja prikazuju žene u svakodnevnom radu, kontemplativne i odsutne-mljekarice, sluškinje, muzičarke itd. Nakon baroka, kratak period će označiti razuzdanost kako žena tako i muškaraca kada se favorizuju prevare, očijukanja, seksualna zadovoljstva i to bez skrivanja i stida. Uporište ovom periodu možemo naći u nizu slika koje simboliziraju prevaru partnera i užitak. Ono što je primamilo posebnu pažnju a tiče se prikaza žene, u ovom slučaju alegorije države, jeste čuvena slika Delacroixa „Sloboda vodi narod“. Sloboda na prikazu je žena sa francuskom zastavom odjevena u haljinu ali su joj grudi nage i slobodne. Radi se o korištenju ženskog tijela kao simbola stanja u politici ili simbola revolucije.

EUGENE DELACROIX – Sloboda vodi narod

Ukoliko načinimo skok od renesanse ka impresionizmu, naići ćemo na predmet mnogih diskusija povodom prikaza ženskog tijela. EDOUARD MANET po prvi je put isprovocirao javnost prikazom nage žene koja nije niti nimfa niti božica već samo naga žena koja tupo gleda u posmatrača. Ona je moderna Venera, Olimpija. Kritičari umjetnosti su je nazvali kurtizanom, prostitutkom. Manet je izazvao žustre reakcije jer se radilo o periodu (19. stoljeće) kada je prostitucija bila veoma zastupljena u pariškom životu. Moderna Olimpija uvrijedila je javnost jer je pokazala drugačiji odnos između klase prostitutke i njene golotinje.

Manet će označiti početak jedne vrste slikarstva koje će svoj vrhunac doživjeti u feminističkoj umjetnosti. Kroz istoriju je, naime, primjetna slaba zastupljenost žena u umjetničkom stvaralaštvu. Kao i u svim drugim oblastima, žene se ni na polju umjetnosti nisu isticale sve do modernog doba. Uvijek su djelovale u sjeni svojih muževa ili nisu javno izlagale. Nekako najveći iskorak u tom pogledu načinjen je u periodu nadrealizma. Tada su udareni temelji feminističkoj umjetnosti jer su žene sve više počele da istupaju van društvenih normi.

E. DIZDAREVIĆ

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s