Ludilo kupovine

Čin kupovanja zamišljen je kao čin odmora. Barem je ideja tako plasirana i možda zamišljena. Sve manje vjerujem u to. Lakše je manipulirati opijenim umovima. Danas, kupujući mi ne odmaramo nego nas zaslijepljuje masa natpisa sa akcijama blještavih boja i onim skrivenim do 50%. Naš vidni korteks percipira sniženje i hrlimo omamljeni ka tom proizvodu, ali to „do“ nije bez razloga skriveno. Konzumerizam, kapitalizam ali i materijalizam nas varaju. Dirigiraju našim umovima, oduzimaju nam identitet i kreativnost. Odlučujemo se da mu se poklonimo jer je tako jednostavno lakše.

Zapitajte se kad ste zadnji put nekome poklonili nešto za što ste trebali uložiti malo više truda nego otići u veliki tržni centar i provući karticu kroz taj famozni uređaj, mahinalno ukucati šifru i gotovo? Kada ste sami napisali čestitku, izmislili kreativan poklon po želji onoga koji treba biti darovan? To zahtijeva više truda i učestvovanja u životu neke osobe, ma ko to bio. Teško nam je to. U ovoj kolotečini prihvatanja impulsa, sviđalo nam se ili ne, polako gubimo identitet.

DUANE HANSON, Supermarket Lady (1970)

Nastalo je doba pravog rata konzumerizmom, novcem i mjerenjem važnosti stvari prema količini novca, tj. koliko ona vrijedi. Taj rat je na relaciji konzumerizam-čovječnost. Konzumerizam je postao simbol ludila. Praznične groznice izazivaju glavobolje masa koje sumanute lutaju u potrazi za idealnim poklonima. Naravno, namjere su pronaći nešto najljepše, najadekvatnije i prihvatljive cijene. I tako u krug. Odmah mi pred očima zvoni naslov poznatog umjetničkog djela PIETER BRUEGELA Slijepac vodi slijepca. Kao vir nas povuče masa, te se nađemo u tom stampedu od kojeg nam brzo postaje muka. Otimanjem za komade krpica na akciji, ponašamo se necivilizirano i jadno. Slijede čekanja u dugim redovima. Za vrijeme čekanja, hvatamo se svojih pametnih telefona i transportujemo nervozu do prodavačica kojima je ionako muka od svega.

Šezdesetih godina na naš teritorij se nametnula ova ideja i vremenom napredovala do enormnih granica. Ako ovaj fenomen uopće ima granice? Kupovina, potrošnja i kapital postali su simboli našeg postojanja. Šezdesetih je u Americi skovan i slogan I shop therefore I am (Ja kupujem, dakle ja jesam).

Empatiju sa psihološkog stajališta posmatramo kao uživljavanje u mišljenja, osjećanja ili možda najvažnije: ponašanja drugih ljudi. Zaista, koliko god ne htjeli biti dio ove rulje koja hrli ko zna gdje, povlači nas neka magična sila. Empatičnost je nastala kao posljedica fenomena konzumerizma. Svi smo se stopili u jednu individuu i barem kada se kupovanja tiče – ponašamo se gotovo identično. Tako je malo vremena a toliko obaveza u koje nas odvlači živo blato svakodnevnice.

Na koncu, ovu masovnu pojavu vidim kao voz gdje je upravljački vagon konzumerizam, slijedi ga kapitalizam, materijalizam, empatičnost i na kraju neko drugo ja (alter ego). Voz se uputio ko zna gdje, a mi smo se već davno ukrcali…

E. DIZDAREVIĆ

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s