Zakopano bosansko blago

Naš narod pripisujući vrline u karakteru, junaštvu i drugim svojstvima svojim precima, tvrdi to i o bogatstvu njihovu. Silan su oni novac imali. I dan dani je rasut širom Bosne i Hercegovine. Ondje je zakopan pod zemljom, tamo je spušten pun kazan u nekakvu staru bunarinu, eno one široke pločurine, gdje je pritisla cijelu jamu sama zlata i srebra.

Vidite li one ogromne gvozdene kovčežine tamo u onoj razvalini, a na njima se savila guja prisojkinja? Eno joj i krune na glavi. Ona je kraljeva kći. Nije se htjela rastati s parama. Prokleo je za to otac ili mati, pa ih i danas čuva. Sanduci puni, ko tuljak, svakakih jaspri. Ona se po vas dan na njima sunča. Kad bi se ko usudio da ga ona cmokne u čelo: umah bi se pretvorila u djevojku, a junačini se ne bi nikakvo zlo desilo. Našla bi ključe te otvorila one sandučine i eto pusta blaga, koliko ti duša hoće.

Onaj vreli znoj od prevrtanja crne zemljice zadojio je našeg trudoljubivog težaka ovim varljivim nadama. Nešto to, a nešto hiperbolično prikazivanje svojih pradjedova i velikana ulilo je u nj ovo vjerovanje, al’ zato i mnogi varoški trut sanja o zakopanoj sreći.

Novac gori i to uoči obojih Blagovijesti, uoči oba ljetna Ivanjdana i uoči pravoslavnog Ðurdeva dne. Bukne plamen uprav na onom mjestu gdje su pare zakopane. Plamen je modar. Neki kažu: sjajan, ako su dukati, a blijed ako je srebro. Tri puta plane. Prvi put najviše, pa onda silazi sve na niže.

Težaci iz sela Miloševaca, Milosavaca, Dragovića i drugih, kotara banjalučkog i prnjavorskog, kažu da plamen iskrsne iz zemlje na samom mjestu, gdje se nalazi novac. Drugi put dalje, a treći još dalje. Biva, vjetar ga oćera. Plamen je najviše do iznad koljena. Čim zgledaš plamen, moraš baciti kakvu bilo stvar na ono mjesto, da ne zaboraviš gdje je gorjelo. Baciš li kapu: toliko ćeš kopati, dok dođeš do para. Hitiš li pas: onda ćeš se osafunjati znojem dok izroviš onoliku jamurinu koliko je dugačak pojas. Ele, treba paziti šta ćeš baciti.

Griješna duša ne može nazreti plamena, niti se pri kopanju smije što zlo pomisliti ili opsovati, jer tad ne nađe para, da kopaš taman i godinu. Pripovijeda se, kako su u selu Dažnici, kotar derventski, kopali novac, kad iz rupe nešto zalaja kao pas. Oni kopaj dalje, ali presta lajanje, a uze nešto blećati. Umuknu i ovo, a stade rika vola. Gotovandžijama se naježi koža od straha i natisnu bježati. Sličnih bajki može se dosta čuti. Lanjske su godine gotovani u Bosanskom Novom noću razvalili jedan zidani izvor nedaleko željezničke pruge. Svijet je govorio da su našli pare, ali teško. Po svoj našoj domovini rasuti su mnogi stećci i po gdjekoji kip. Narod je došao do toga da je i u njima grdan novac zatvoren. Kazuju, da su u nekom selu krupskog kotara, u okružju bihaćkom, imali okamenjenu lisicu. Seljaci su je metali na drljaču pri brnanju, pa se bila sva orunila. Na jednoć izbije u to selo nekakav varošlija. Načuje za onu lisicu i obeća platiti ko mu je donese, da je od čuda vidi. Oni nađu onu kamenešnicu pa preda nj. Varošliji se ona svidje te je odnese sa sobom, da pokaže i drugim, nek vide što vidjeli nijesu. Čak nakon po godine saznali su seljaci da je ona bila puna puncata paretina. Ali, ode li – ode.

Stevan MILIJEVIĆ, Glasnik Zemaljskog muzeja (1895)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s