Duša noću hoda po svijetu

Photo by Hristo Fidanov on Pexels.com

Slovenački istoričar i etnolog EMILIJAN LILEK (1850-1940) postao je profesor Prve gimnazije u Sarajevu 1889. godine. Napisao je udžbenik bosanske istorije, a boravak u Bosni iskoristio je za prikupljanje narodnih običaja i vjerovanja. Iz njegovih spisa, izdvajamo pabirke o duši.

“Duša umrloga ne ide odmah nakon smrti u nebo, nego se do 40 dana zadržaje oko groba i u kući, gdje oblijeće prvijeh sedam dana osobito oko haljina pokojnikovih, te gleda i pazi, da njoj i tijelu niko ne učini što na žao i ne govori gadno o pokojniku. Duša lijeće po kući ili neviđena ili u obliku ptice, leptira ili čovječje prikaze odjevene u bijele haljine. Ako se još 40. dan iza ukopa vraća kući, onda to znači da se još nije spokojila, da ju još nešto tišti, na primjer, što joj neko još nije oprostio ili joj se neka želja još nije ispunila. Ako joj onaj komu se je ukazala obeća da će joj sve želje ispuniti, onda se ona pretvori u bijela goluba, pa odleti u nebo.

Duša može privremeno ostaviti čovjeka. U Gračanici kažu muhamedovci da se spavajući čovjek ne smije naglo, na jedan put, probuditi i to s toga što duša čovjeka ostavlja za spavanja, te hoda na sve krajeve svijeta. Spavajući bi svakog umlatio, ko god bi mu zapao šaka, ako bi ga probudio baš u ono vrijeme, kad je duša izvan njega. U ovakvoj situaciji, treba dotičnog odvesti na isto ležište te ga tamo povaliti da leži sve dotle dok se sam ne probudi. Ako se to ne bi učinilo, ostao bi lud do svoje smrti.

Kao što tijelo veoma zla čovjeka ne nalazi pokoja u zemlji, neg se izmeće, ovako i njegova duša ne može naći željena pokoja, neg mora lutati amo tamo, osobito po svojoj kući i po groblju, uznemirujući svojtu i čineći joj svakojaka zla. Duša dobra pokojnika pomaže naprotiv svojim rođacima i bližnjima, te se s toga i rado spominje i štuje. Osobito se štuje duša nekada jaka i dobra domaćina i u poznim koljenima. Kao što u drugih naroda, tako se i u ovdašnjeg svijeta u štovanju pokojnika naročito cijene zaslužne kućne starješine, kojih se sjećaju ne samo njihova djeca, nego također unučad i praunučad i tako dalje – sve do devetog koljena i još dalje.

Pravoslavni sjećaju se zaslužnih starješina, svojih kućnih zaštitnika, slaveći slavu ili krsno ime (pravoslavna crkva, uzevši ovu porodičnu ili plemensku slavu u svoje ruke, pridala joj je hrišćanski i crkveni biljeg), muhamedanci koljući kurban zaslužnu ocu ili djedu, i to svakog Kurban-bajrama. Katolici u banjalučkom okružju sjećaju se svojih pređa samo još molitvom i kletvom. Kad se mole, onda mole, na primjer, toliko i toliko očenaša za sve duše svojih djedova i pradjedova do devetog koljena. Kletvom sjećaju se svojih djedova, na primjer, ovako: ‘Tako mi mrtvih djedova!’ ili ‘Tako mi njihovih kostiju i praha!’.

Duša je, kako to već sama riječ kaže, vazdušna oblika, kao dah, vjetrić, koji čovjeka ostavi kad umre i izdahne. Nu, duša može da bude i kruta oblika, ona se može po narodnom kazivanju prikazati u obliku leptira, bumbara, ptice (bijele i crne) i čovječje prikaze, odjevene u bijele haljine. Za čovječjeg života njezino je sijelo u srcu. Dok čovjeku srce kuca, dotle je živ, to jest u njem je duša. I ovdašnjemu narodu jesu život i duša identični pojmovi”.