Gradiška negda i sad

Po pripovijedanju moga parohijanina Turudije, starca od 94 godine, bila je Bosanska Gradiška prije 90 godina vrlo mala i neznatna. Imala je samo 4 srpske, 6 katoličkih i nekoliko turskih kuća. U gradu (za koji se ne zna izvjesno ko ga je gradio) sjedio je DERVIŠAGA SMAILAGIĆ. Njega su poslije odatle istjerali, a došao je takozvani „kul” od četiri čovjeka, koji su upravljali Gradiškom i sudili raji.

Od toga vremena počeli su Gradišku naseljavati, i to većinom Krajišnici. U ono vrijeme mjesto je bilo gadno i blatno, a teško je bilo u njega doći. Narod je bio mnogo drukčiji i bolji. Crkve nije bilo, nego je upotrebljavan „čador” (pokretna crkva), pod kojim se služilo, i to samo na Vaskrsenije u Lamincima. Sveštenika bilo je mnogo manje. Potrebe ljudske bilo je mnogo lakše namirivati; ulček šenice (40 oka) bio je vižlin (60 para ili 12 krajcara), jarac vižlin, vo ili krava najskuplji po 30 groša; meso prijesno 8 para, a pečeno 12, pa je poslije malo poskupilo i izašlo na 14 para. Sava je bila mnogo manja, no otkako počeše parobrodi ovuda prolaziti, od tada voda potkopava i kruni obalu, pa čitave njive kroz kratko vrijeme propadnu.

Puteva nije skoro ni bilo te je i promet bio sa velikim teškoćama skopčan. Šuma i lugova bilo je dosta, no docnije ih narod isiječe, pa mnogo isprodava Austrijancima. Zemlja je mnogo bolje rađala.

Kuća od dvanajest čeljadi usije po 4 jutra, pa se i po tri godine mjestimice nalazilo staroga žita. Psovanja nije bilo do samo post i u post, a ko bi psovao vjeru ili dušu, toga su kletvama obasipali. Post je držan čisto i u svemu bio je svijet umjereniji, no od 40 godina amo počeo se u narodu gubiti obraz i poštenje. Turci su narod robili i tlačili, ali je svijet i opet imao više nego li danas.

Tako je bilo onda, a sad da vidimo kako Gradiška, Berbir zvana, danas izgleda. Mjesto leži u pitomoj ravni kraj vode Save, naspram austrijske Stare Gradiške. Ima muhamedovskih, srpskih i katoličkih kuća oko 900 sa 4600 duša. Varoš je na savskoj skeli, te je izložena većem prometu, ali uz stranu konkurenciju mještani rekao bi ne napreduju koliko bi trebalo.

Kako Gradiška, tako i sva sela pored Save do Svinjara i dalje izložena su čestoj poplavi što čini da su težaci siromašni. Sije se kukuruz, ali koliko puta i njega voda ne da obrati, nego poplavi svu okolinu i tada nastaje jagma među kukavnim stanovnicima. Često puta sjetve zbog tog okasne i to je glavni uzrok da su ljudi ovuda tanka stanja, a malo dalje napomenuću i drum, koji čini da naš siromašni ratar iz dana u dan propada i gubi se. Okolina je sva ravna i šuma izuzev vlasničkih gajeva u blizini ovoj nema. Kozara je glavna planina, no i ona će rek'o bi skoro izgubiti se, a to najbolje zna parna testera, koja je uprav pod jednim svodom pored rijeke Jablanice načinjena, a u planini ima svaki dan do 300 radnika, te svaki dan po nekoliko hiljada razne građe izrade, kojom se ne koristi naš bosanski narod. Uz to ima i lugova nešto, koji služe stoci za pašu i po njima nađe se mjestimice po gdje koji zec, srna, lisica i tetrijeb. Vuci su već to ređi, a međeda ili divlju svinju rijetkost je i čuti.

Okolina ili kotar gradiški proteže se do planine Kozare, pa onda na jug do Maglajana (kotar banjalučki) i na istok do Vrbasa, preko koga su sela prnjavorskoga kotara. Sjevernom našom stranom teče rijeka Sava, koja nas rastavlja od Austrije. Osim Save, okolinu presjecaju i još neke rječice i potoci, od kojih ima i vrelo Ljevčanica, po kome se veći dio kotara Lijevčom naziva. U većim rijekama bilo je prije okupacije mnogo raka, no oni su svi u godini 1879. pokrepali. Ribe istina ima još i to razne, ali i ona je to ređa, jer je mnogo love, osobito ovdašnji težaci katolici.

Vrela i bunara ima u Lijevču dosta, no većinom je voda nezdrava i grozničava, u kojoj se žabe i drugi gadovi u većem broju legu. Vode, kako sam kazao, vrlo često nabujaju i poplave mnoga sela, pa i varoš Gradiška tada izgleda kao pravo malo ostrvo. To je uzrok, te se varoš često nasipa tako da je negdje po metar i dva i više ispred i oko kuća nasuto. U Gradiškoj je teško i kuću načiniti. Zamisliti treba, koliko ode cigle u temelj, koji se postavlja za 3—4 aršina duboko u zemlji, na pravom tlu, koji nije nasipan. Mal’ ne, što bi mogao čitavu kuću na suvoj zemlji napraviti, ovde ode u šanac, u kome se temelj ima postaviti…

Gradiška i skoro svo Lijevče naseljeno je svijetom gotovo iz cijele Bosne, a u novije vrijeme obašli su ga i novi kulturni narod, Nijemci „Prajzi” zvani. Učeniji ljudi govore, da bi kroz 50 godina sav ovdašnji svijet, a osobito po Slavoniji, izumr'o i zatr'o se, da ga stranci i doseljenici ne napunjavaju. Ravnine ovdašnje i lijep položaj čine da su ti novi naseljenici pritisli oko tri sata i s jednu i s drugu stranu glavnog banjalučkog puta zemlju koju na osobiti način, obrađuju i raznim spravama dotjeruju, te se bez grijeha smije reći, da njihova ljetina nekoliko puta više i bolje rodi, nego li usjevi naši.

ST. DAVIDOVIĆ (Bosanska vila, 16. oktobar 1886)