Kopriva i djevojačka sreća

Photo by Pixabay on Pexels.com

Kopriva je od davnina cijenjena i kao hrana i kao lijek. U isto vrijeme, uz ovu su biljku vezana brojna vjerovanja naroda širom Evrope. Škoti tako smatraju da je kopriva iznikla na onim mjestima gdje su Sotona i njegovi sljedbenici pali nakon što su, zbog neposlušnosti, prognani iz raja. U Danskoj vjeruju da kopriva raste iz krvi nedužne osobe. Skandinavski mitovi koprivu vezuju za boga groma Tora (“Neće grom u koprive”) i Lokija, boga vatre i prevare. Otud se ta biljka baca u vatru kako bi se dom zaštitio od udara groma. Isti običaj zabilježen je i u Austriji i Italiji. Kopriva prikupljena prije izlaska sunca, u Njemačkoj se koristi za zaštitu stoke. Na Karpatima se list koprive dodaje u mlijeko kako stado niko ne bi dirao, baš kao ni neugodnu biljku.

Kopriva je imala važnu ulogu i u obredima Starih Slovena. Vjerovalo se da je bliska bogu groma Perunu, a dim zapaljene biljke korišćen je za kađenje doma. Metlom od koprive iz kuće su tjerani zli duhovi. Tkanina od koprive, smatralo se, najbolja je zaštita od vještica. Tako i u Andersenovoj bajci Divlji labudovi, Eliza svoju braću prinčeve spašava od zlih čini tako što im od kopriva izrađuje košulje.

Zanimljivo je da se identično vjerovanje o sudbinskom značaju ove biljke javlja i u Bosni i u Engleskoj. Naime, britanski Leksikon bilja piše da se u dijelovima ove ostrvske zemlje vjeruje kako kopriva može da ukaže na “pravac iz kog će po djevojku doći prosac”. MUHAMED FEJZI KULINOVIĆ krajem 19. vijeka bilježi ovo narodno vjerovanje u Bosni:

“Želi li djevojka da znade na koju će se stranu svijeta udati, neka uoči Đurđeva dana presadi žaru (koprivu). U zoru Đurđeva dana neka gleda na koju se stranu žara nagnula, pak na koju se stranu žara nagne, na tu će se stranu ona udati. Ako se – ne daj Bože – žara duboko privila zemlji, onda to kaže zlo i naopako”.