Ždralovi

Photo by Johannes Plenio on Pexels.com

Hercegovački sveštenik TOMA A. BRATIĆ (1875-1929) bio je marljivi istraživač istorije i sakupljač narodnog blaga. Zapise o prošlosti objavljivao je u nizu časopisa tog doba, a nekoliko godina bio je saradnik Glasnika zemaljskog muzeja. Školovao se u Žitomisliću i na bogosloviji u Reljevu kod Sarajeva nakon čega je bio paroh u Blagaju i vjeroučitelj u Mostaru. U radu “Ptice u narodnom vjerovanju” Bratić piše da je “malo ptica o kojima narod što ne priča i da u to pričanje tvrdo ne vjeruje”. U Bosni i Hercegovini, veli Bratić, od svih ptica posebno poštovanje uživa – ždral.

“Od svijeh ptica ždral je najmiliji gost našem narodu, jedno što je on vjesnik skorog proljeća, a narod ga još poštuje kao gosta, koji putuje iz dalekih krajeva. Ždral leti, po narodnom vjerovanju – ‘s mora na Dunavo’ – i to na po devete nedelje pred Ðurdevdan. Oni imaju svoje vođe, koji se razlikuju od drugih ždralova samo u tome što oni imaju oko vrata po jednu nizu bisera.

Ždralovi obično lete u dugim nizovima, puštajući od sebe glas nalik na glas divljih gusaka. Ako ko prevrne rešeto ili zabode nož u zemlju kad ždralovi nalete, oni će se odmah pobuniti i iz nizova zbiti u grupe, ali pošto je grijeh uznemirivati goste-putnike, to im niko toga neće učiniti, već ako kakvo dijete iz nestašluka ili ko drugi, komu je milo tuđe zlo.

Ako su ždralovi zbunjeni, mogu se opet dovesti u red sa vikom: „U uže ždrale, u uže ždrale”! Zato kad kroz selo nalete, obično izađe malo i veliko, te im viču pomenute riječi. Po letu ždralova narod presuđuje rodnost godine: ako visoko lete, misli se, da neće roditi godina, a ako nisko lete, godina će roditi. Na koje polje panu ždralovi, pa ih seljani ne uznemiruju, to će polje dobro roditi, a ako ko ubije koga, polje će izgubiti rod i onoga ko je ubio ždrala zasigurno će snaći kakva nesreća.

Prije 30 godina pali su ždralovi u Gacku u polje, te je Džafer Zvizdić ubio jednoga, a turski ga je sud osudio na 250 groša globe. Kada su jednom pali u nevesinjsko polje, jedan je bio sustao i uhvatio ga je Mrmović iz Bijeljine, te ga je hranio do jeseni, a u jesen kada su se ždralovi vraćali na prezimu, on se digne na krila i odleti u svoje jato. Od tada u toga Mrmovića vazda dobro rodi žito.

Jednom negdje na putu ždralove zateče snijeg, i niti su mogli dalje letjeti, niti je u polju bilo hrane, pošto je snijeg bio zemlju pokrio. Zato oni popadaju na kuću jednoga seljaka. Tu su bili neko pet dana i seljak im je svaki dan iznosio po vreću kukuruza, te im davao da pocukaju. Onoga dana, kada će polećeti, svi navale na jednoga, ubiju ga, raščupaju mu gušu i odlete. Seljak se tome veoma začudi, te dođe nad mrtvog ždrala i stane mu prebirati gušu, da vidi su čime se hrane na tako dugom putu. U tome prebiranju nađe u guši jedan sjajan kamenčić, te ga uzme. Kada je poslije taj kamen drugima pokazao, vidjeli su da je to dragi kamen (dijamant). Taj seljak poslije postane bogat čovjek. Po narodnom vjerovanju, a to se posvjedočava i narodnim pjesmama, ždral i lasta su vjesnici dobra, a kukavica je vjesnik nesreće”.