Smrt banjalučkog kapetana

Godina je 1808. U Srbiji traje prvi veliki ustanak pod vođstvom KARAĐORĐA PETROVIĆA, a dvije godine ranije, u avgustu 1806, odigrala se bitka na brdu Mišar kod Šapca. Od potresa izazvanog tom velikom pobjedom ustanika, u Bosni će tlo još dugo podrhtavati. Kako piše VASO ČUBRILOVIĆ, tek nakon Mišara bosanski Srbi uviđaju da je ustanak u Srbiji nešto više od obične pobune, “pokret od dubljeg i sudbonosnog značaja”. Na Mišaru je tog ljeta stradao “cvijet bosanskih aga i begova”. Izvještaji austrijskih pograničnih oficira zbrajaju njihova imena i slikaju sumornu bosansku stvarnost.

Od devet kapetana, pet je ostalo na bojnom polju…Putevi su prekriveni ranjenicima i beguncima koji se vraćaju iz rata, prestala je saobraćajna sigurnost, krade se, ubija se pred vratima Travnika, piše Čubrilović u knjizi “Prvi srpski ustanak i bosanski Srbi“.

Od jeseni 1806, u Bosanskoj Krajini tinjaće ideja o ustanku koja će se ostvariti tri godine kasnije u zlosretnoj Jančićevoj buni. Do tada, noći su crnje no obično, rastu oprez, sumnjičenje i nepovjerenje. Priča se da je Kozara puna hajduka. Upravo u takvoj atmosferi, u ljeto 1808, u Banja Luci će se odigrati prava drama. Zbog žene, glavu će izgubiti banjalučki kapetan. Uprkos očajničkom pokušaju tadašnjeg imama Ferhadije da zaustavi zlo, u odmazdi će nastradati srpska varoš.

ŠPIRO BOCARIĆ – Čovjek sa pijetlom

U čitavoj priči, kako to obično biva, ima više nedoumica. SLAVKO PODGORELEC, pozivajući se na HAMDIJU KREŠEVLJAKOVIĆA, piše da se kapetan, po svemu sudeći, zvao Sulejman. Pouzdani hroničar Banja Luke STOJAN BIJELIĆ (1867-1943) zove ga Nazif-beg. Pravoslavka u koju se kapetan zagledao po jednima je bila udovica. Po Bijeliću, muž joj je bio živ i zdrav. Kapetana je, po jednoj verziji, ubio djever. Po drugoj, zasjedu je pripremio kum. Bijelić pripovijeda:

“Prolazeći nedjeljom i praznikom kroz grad i idući Rebrovačkoj crkvi, među građankama banjolučkim bila je i jedna stasita, naočita mlada žena nekog tufegdžije (puškara). Biće da se i ona sama ponosila svojim zanosnim tjelesnim dražima, pa se valjda nije ni krila kao ostale njene druge…Gradski kapetan bacio je oko na tu mladu tufegdžinicu…”.

Ubrzo je kapetan, piše Bijelić, poslao svoje izaslanike koji su tufegdžinici prenijeli jasnu poruku. Ona je odbijala i dugo se borila sama sa sobom. Mužu od sramote nije smjela reći u kakvoj je neprilici, a Bijelić zaključuje da je tufegdžija izgleda “bio nekakav pritutuš pa se nije ni nadala velikoj pomoći od njega”. Konačno, povjerila se kumu.

“Kum je sasluša pa kao razborit i odvažan čovjek, reče joj da primi kapetanovu ponudu, ali da njemu kaže u koji će dan biti taj kobni sastanak. Pezevenkuše su je svaki dan obilazile i salijetale te im ona najzad reče da kapetan serbes dođe u četvrtak na veče”, kaže Bijelić.

Tako je i bilo. Kada je kapetan stigao, kum ga je sačekao u zasjedi, opalio iz puške i na mjestu ga ubio. Kum i kuma iste noći napuste Banja Luku (ubrzo im se pridružio i tufegdžija) pa preko Save pobjegnu u Austriju. Narednog jutra, gradom je kao top odjeknula vijest o pogibiji kapetana. Razjarena masa spremala se na osvetu.

“Najprije se uvratiše u Ferhadiju da otklanjaju džumu pa će onda da popale srpsku mahalu i ubiju onoga ko bi im se usprotivio…Iziđe pred njih čestiti banjolučki muftija HAFIZ MUSTAFA EFENDIJA DIBAGA sa Kur'anom u ruci. Znao je on kuda se erzela spremila. Spustivši kjitab na jedan čist kamen, reći će im: ‘Braćo, najprije pogazite ovaj kjitab pa onda radite što ste naumili, jer znajte da je kapetan poginuo na elen rzu (nasrtaj na ženski obraz), a to Kur'an zabranjuje’. Svi se postiđeše pa krenuše svak na svoju stranu. Ali osveta im je uzbunila krv pa se mnogi oglušiše o svečeve zapovijedi. Tajno se neki zulumćari iskupiše pa noću zapališe srpsku varoš koja je do temelja izgorjela. Dugo vremena ostao je taj kraj pust i zvao se Gola mahala”, zaključuje Bijelić.

ŠPIRO BOCARIĆ – Djevojčice na česmi

Prema Čubriloviću, ubistvo kapetana izazvalo je “velike nerede” u Banja Luci i okolini. Iz grada je protjerano 300 srpskih porodica, a povratak svih prognanih nije uspio da izdejstvuje ni vezir. Svijetli primjer, uz pomenutog efendiju Dibagu, bio je i gradiški kapetan SALIH-BEG. On je, kako ističe Čubrilović “obilazio sela, trudio se da smiri narod u svojoj kapetaniji i lepo je primio 18 srpskih porodica proteranih iz Banja Luke”. Tih dana za prognane se kod austrijskih vlasti zalaže i JOVAN JANČIĆ koji će uskoro povesti neuspjelu bunu na prostoru Gradiške, Dubice i Banja Luke. No, o tome drugom prilikom.

O. RADULOVIĆ