Haki-beg

Photo by Pixabay on Pexels.com

Za njega se pričalo da na konju može ići od Gradiške do Banja Luke – po svom imanju. U nekrologu u Vrbaskim novinama stoji da je bio gradonačelnik (bez plate) više od 20 godina. Drugovao je sa NIKOLOM PAŠIĆEM i protom DUŠANOM SUBOTIĆEM, a na Pašićevoj sahrani 1926, objavila je beogradska štampa, održao je i kraći govor. Imao je neke od najboljih konja koje je Bosna ikada vidjela. Gdje god bi se pojavio, pratila bi ga muzika. Posvećena mu je sevdalinka “U Gradišci na obali Save“. Otud je krajnje čudno što se o kraju njegovog života zna tako malo. U Medžlisu islamske zajednice Bosanska Gradiška, na primjer, kažu da je “umro početkom Drugog svjetskog rata”. A nije.

HAKI-BEG REUFBEGOVIĆ bio je posljednji beg iz Gradiške. Od gotovo legendarnog bogatstva, čini se da danas nema ni traga. Istoričar BOJAN VUJČIĆ veli da je u tom gradu nekada postojala takozvana Begova bina, “zgrada vanredne ljepote i raskoši” u vlasništvu Haki-bega. Posjedovao je i dućane, silnu zemlju i ergelu konja. Bio je pokrovitelj i najaktivniji član Kola jahača Vojvoda Mrkonjić. Legenda kaže da su njegovi engleski konji Grom i Munja pobjeđivali na trkama u Beču i Budimu. Provjereni podaci kažu da su svakako pobjeđivali u Bihaću. U maju 1933, na primjer: Munja (“za pola konja dužine”) ispred Groma, osvaja prvo mjesto na Trci grada. Nagrada od 2.300 dinara za prva dva mjesta, može biti, potrošena je ili razdijeljena još na trkalištu. Jer, evo kako izvještač opisuje atmosferu:

“Pred sami početak trke, došao je Haki-beg Reufbegović, posednik iz Bosanske Gradiške. On ima svoju ergelu i nadaleko je čuven kao odgajivač dobrih trkačkih konja. Haki-beg je, praćen neizbežnim ciganskim zurlama i bubnjevima, burno i oduševljeno pozdravljen od mnogobrojne mase i s teškom mukom, ionako neobično korpulentan, probio se kroz nju do svoga sedišta na tribini. Svi su hteli da ga vide izbliza”.

HAKI-BEG I NIKOLA PAŠIĆ (izvor: Priče iz Lijevča)

U pomenutom nekrologu kaže se da je Haki-beg tokom Prvog svjetskog rata “braću Srbe pravoslavne vjere štitio od neprijateljske ruke” te da je radi toga “uvršten u red nacionalnih radnika i odlikovan sa najvišeg mjesta”. Do najviših mjesta je zasigurno i stizao. Imao je ugledne i važne prijatelje, ali mu je najbliži do kraja života ostao gostioničar AHMET PLETINIĆ. Haki-beg – “Srbin-musliman” – javilo je beogradsko Vreme 17. decembra 1926, stao je kraj kovčega Nikole Pašića i obratio se “besmrtnom vođi i ocu otadžbine”.

“Ostali smo bez tebe u ovom trenutku kada je tvoja mudrost, tvoje čisto i pošteno srce, tvoje nikad okaljano ime potrebnije nego ikad, ali ti ovde na tvom grobu dajemo veru da će muslimanske mase poći onim putem, koji si ti ukazao, putem bratske sloge i ljubavi. Neka svemogući Alah dade tvojoj uzvišenoj duši večiti mir i blaženstvo koje si zaslužio velikim delima tvojim. Večna ti slava, ljubljeni i neumrli naš pokojniče! Slava ti počasni građanine tebi mile Bosanske Gradiške”.

U pjesmi koja mu je posvećena (i koju su mu za života često pjevali) Haki-beg tuguje za izgorjelom kulom i izgubljenom dragom. Oni koji su ga poznavali tvrdili su da nije bilo nikakvog požara, ali sudbinskog udesa jeste. Majka je htjela jednu, Haki-beg drugu. I tako svadbe u mladosti nije ni bilo. Nije bilo ni djece. SINAN GUDŽEVIĆ doznaje da se Haki-beg, ipak, oženio pred kraj života, jednom MEHIMOM DROČIĆ (“rođena sestra onoga MAHMUTA DROČIĆA koga su ustaše objesile zato što je bio komunista…a ustaše su joj u logoru Staroj Gradiški ubili i drugog brata MEHU DROČIĆA”).

Haki-beg Reufbegović preminuo je 9. marta 1935, u 58. godini života, u Golniku kod Kranja, gdje se liječio od tuberkuloze. Možda je pred smrt pomislio na Onu koja mu je bila zabranjena. Ili je čuo topot konja. “Prema predajama”, njegovo tijelo nalazi se u sarkofagu “na kojem je teško pročitati podatke”, u Harem Musali. Vrbaski list nekoliko dana nakon smrti Haki-bega piše da ga je prijatelj Ahmet “u Golniku i u grob položio”.

‘Prođ’te me se, momci Gradišćani,
Jer ne znate koliki su jadi:
Bijela mi je izgorjela kula
I u kuli milovanje moje
Pa ni mene dabogda ne bilo.’  

Ozren RADULOVIĆ