Poštujte život

Photo by David Bartus on Pexels.com

Šta ima draže i dragocjenije od života? Šta ima milije od života? “Života mi moga” – najveća je zakletva u mnogim našim krajevima. Mi nismo u stanju da stvorimo život. Mi ga i ne razumijemo. Ali je s druge strane u ruci našoj mnogo od toga da život učinimo sretnim, spasonosnim i blagoslovljenim, kao i to da život potkopamo, zagorčimo i uništimo.

Nije u srca ljudska usađena ljubav prema životu, pa često ni prema svome rođenome. Ima u nama neka divlja sila, neka zla težnja, da uništavamo, da obaramo i rušimo. Ima ljudi kojima je uživanje zgaziti na polju nježan cvijet, iščupati mladicu, presjeći mlado drvo, gaziti nasade i usjeve.

Nije to samo šteta nego je i grijeh. Ubijate tako jedan život. Ko bi od vas i od svih naučenjaka svijeta bio u vlasti da načini jedan obični poljski cvijet? Djelo je to Božje i mi oštećujući i gazeći cvijeće i travu, voćke i nasade, vrijeđamo onoga ko je to stvorio. Ali ne samo to. Ko se nauči da gazi travu i usjeve, da lomi drveće i granje, da nepotrebno trga i uništava cvijet, taj će početi da uništava i onakve živote koji osjećaju bolove. Takav će lasno, u divljoj želji da razara i uništuje, stati da dira u ptičija gnijezda, da vadi male golišave ptičice, da gazi žabe, da muči pseto ili mačku.

Divlja se težnja razvija. Ona postaje slast i zadovoljstvo. Kada takovo dijete malo poodraste, ono će da muči kravu i vola, konja i magarca. Divlje srce veseli se kada vidi životinju gdje se od muke i bola previja i savija. Pa sad prosudite sami, koliki je korak da se prijeđe i na mučenje čovjeka? Ili zar takovu nesretniku neće još više goditi kada vidi da se čovjek muči, da ga boli, da jauče…

Mi ljudi živimo u društvu i u zadruzi ljudskoj. Upućeni smo jedni na druge, ovisimo jedan o drugom. Drvo se naslanja na drvo – čovjek na čovjeka. Niko ne može živjeti sam samcat, mimo društvo svoje, susjede, prijatelje, suseljane svoje. Povezano je sve, isprepleteno je. Pa sada sami prosudite koliko puta brat bratu, drug drugu, susjed susjedu zagorča život, unesreći ga, ojadi ga pa mu je to i gore i mučnije nego da mu je i život oduzeo. Zameću se nepotrebne parnice, laže se i ogovara, prosipaju se ružni glasovi i kleveće se, sumnjiči se. Koliko zbog toga strada života!

A gdje je tu milost, gdje je ljubav? Žao ti je kada ti vjetar obori voćku. Boli te kada ti grad obije vinograd. Jadaš se kad ti vrelo sunce sprži usjeve ili poplava odnese teško uzorano i posijano polje. Pa zar ti isto nije žao zgažena cvijeta, prelomljene mlade voćke? Ili zar ti nije još žalije ako si pogazio srce bratu svome, natjerao mu suzu na oči, nepotrebnu brigu na čelo? Ima svaki život svojih muka, patnje i briga. Ali vjerujte da smo mi sami krivi u devedeset odsto slučajeva…

Nije nimalo teško da budeš prijatelj životu, da ga olakšaš sebi i drugima. Često puta ne treba nego mila i umiljata riječ, dobar savjet. A gdje ne možeš da koristiš, ne budi od štete…Najveća je radost kada kome pomogneš, kada mu olakšaš život. Pa svako nosi breme svoje. Mi ne znamo nikada gdje će nam ko u životu valjati i pomoći te vratiti milo za drago. Mila riječ, sladak osmjeh – to je puno. I ništa u životu nije potrebno k'o nježno i mekano srce koje razumije suzu, pozna nevolju i bijedu. Bez toga bi svijet bio tvrda stijena, hladna, nepomična.

Budi milostiv, brate moj. Ne daj da ti na dušu pane suza sirotinjska. Nemoj da niko na te požali, da zbog tebe zaplače. Budi svakome brat, drug i prijatelj. Budi milostiv.

Vrbaske novine (maj 1933)