Bilješke o Kočiću

PETAR KOČIĆ (1877-1916), znameniti pisac i političar, nacionalni i socijalni revolucionar, za života je bio omiljen u narodu, a trn u oku vlastima. Bio je oštar kritičar austrougarske uprave u Bosni i iskreni zastupnik seljaka i radnika. Kočićevi savremenici ostavili su niz zapisa o toj neobičnoj i borbenoj ličnosti i njegovom gorštačkom ponosu i poštenju.

Ostalo je tako zabilježeno da je Kočić tokom studija u Beču učestvovao u brojnim studentskim akcijama, ali i u sukobima između slovenskih i nemačkih studenata.

Jedne godine izbio je na Univerzitetu neki sukob između Srba i Nemaca. Petar, snažan i plahovit, odvalio je sa univerzitetske rampe povelik kamen i bacio ga dole među protivnike. “Je li to ta srpska kultura?”, doviknuo mu je neki Nemac. “Zar ne vidiš da je kamen, budalo švapska”, odvratio je Kočić.

Profesor NIKOLA KOZOMARA prisjetio se vremena kada je Kočić, zbog učestvovanja u demonstracijama, 1906. godine protjeran iz Sarajeva. Sklonio se u Banja Luku i tu se “zlopatio u nemaštini”.

“Poznavao sam Petra i kao njegov zemljak i poštovalac rasparčavao sam, kradom, njegovog ‘Jazavca pred sudom’ Jednog dana odnesem mu u stan nešto novaca od prodanih knjiga. Nađem ga gde jede kukuruzu i na vodi goloj kuvani kupus. Nisam mogao sakriti svoje iznenađenje. On se, međutim, nimalo ne zbuni, nego mi ponudi polovinu donesene sume, što ja odbih. Izlazeći, neprestano me je salijetao moto njegovog ‘Jazavca pred sudom’: Ko iskreno i strasno voli svoju otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a gladan i prezren kao pas”.

Kočić je 1914. godine primljen u duševnu bolnicu u Beogradu, gdje je dvije godine kasnije i preminuo. Posljednje mjesece njegovog života opisao je MILAN JOVANOVIĆ STOJIMIROVIĆ, sekretar beogradske bolnice. Po njegovim riječima, Kočić sebe nije smatrao ni ludim ni bolesnim već je bio ubijeđen da se u bolnici našao – zbog nebrige prijatelja.

“Kočić je sve do smrti vjerovao da je zdrave pameti. Samo se jednom o sebi izrazio kao o ludaku kada su austrijski žandari došli da ga traže i da provjere da li je zbilja bolestan. Do posljednjeg časa je govorio kako ‘samo da dočeka Srbiju, pa će u planine, na oporavak”. Drhtavim rukama prerađivao je za pozorišta svoja ‘Sudanija’. Bio je vrlo ponosit na svoj rad, hvalio se kako će se to igrati u svim srpskim pozorištima”.

Petar Kočić preminuo je u okupiranom Beogradu 27. avgusta 1916. godine, a na vječni počinak otpremljen je taljigama, samo u pratnji kočijaša. Jedna od pacijentkinja povikala je da takav čovjek ne može biti sahranjen gologlav i bosonog pa su u bolnici pronađene nekakve crvene papuče koje su mu navukli na stopala. Na Kočićevu glavu stavljena je nečija šajkača.

Sanduk za jednog od najvećih Srba svih vremena napravio je pacijent koji je umislio da je Bog, ushićen jer je dobio kaput preminulog pisca. Tijelo Petra Kočića na čaršavu je položeno u sanduk, oko lica su mu poređali cvijeće, a uz obraze i čelo jabuke. Izgledalo je kao da se veliki književnik osmjehuje.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s