Templarska Dubica (1)

Ima na ovom svijetu gradova i gradića bogate istorije koji su pritom bili dovoljno sretni i imućni pa je ta njihova istorija posve istražena. Ima opet i mjesta burne istorije u kojima je uvijek bilo važnijeg i “pametnijeg” posla od rasvjetljavanja prošlosti. Takvo je mjesto Dubica, Kozarska ili Bosanska, gradić na desnoj obali Une.

Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine kaže da na području Dubice postoji 18 lokaliteta koji pripadaju praistoriji, antičkom dobu i srednjem vijeku. Nalazišta su popisana, ali ne i ispitana i zaštićena. Tako se, na primjer, u selu Slabinja nalazi pet većih praistorijskih tumula (humki) za koje se do posljednjeg rata nije znalo ni da li su grobni ili kultni objekti i pripadaju li bronzanom ili željeznom dobu. I tamo gdje su arheološki radovi započeti u prošlom vijeku, prekidani su i ostavljani za neko bolje vrijeme koje očito još nije došlo. A da se negdje ispod zemlje kriju brojne tajne svjedoči i slučaj Krive Rijeke. Upornim radom i istraživanjem arheologa i volontera iz Dubice i Prijedora u posljednjih šest godina, u ovom je selu iz zemlje izronio – srednjovjekovni manastir Đurđevac.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, iskopavanja u selu Čitluku pokazala su da je to mjesto bilo naseljeno još u doba vučedolske kulture (između 3000. i 2200 . godine prije naše ere). Svoj trag na dubičkom području na više mjesta ostavili su i Rimljani. U burnom srednjem vijeku, dubičkim prostorom vladaju plemićka porodica Babonić (u selu Dvorište locirani su ostaci jedne njihove utvrde) i Ugarska. Po HUSREFU HADŽIALAGIĆU, prvi pomen Dubice potiče iz 1197. godine. Četiri decenije docnije, strašna mongolska invazija pod vodstvom BATU-KANA sručiće se i na ovaj grad. U potjeri za ugarskim kraljem BELOM IV koji bježi ka jadranskoj obali, Mongoli će 1241. opustošiti Dubicu.

Upravo negdje u to vrijeme, započinje veza Dubice i vitezova templara, misterioznog viteškog reda. Osnovani 1129. godine, templari će u narednih vijek i po postati najbogatiji i najmoćniji viteški red srednjeg vijeka koji do današnjeg dana izaziva veliko interesovanje javnosti. Samo u posljednje dvije godine, u svijetu je objavljeno desetak knjiga i snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova o templarima i njihovim tajnama. Nakon optužbi za jeres, red je praktično uništen 1307. godine, a posljednji veliki majstor templara ŽAK DE MOLEJ spaljen je na lomači 1314. u Parizu.

Dubica je jedini nekadašnji templarski posjed na tlu Bosne i Hercegovine, a opet iz tog razdoblja danas nemamo gotovo nikakvih tragova. Templari, a potom i vitezovi jovanovci, bili su prisutni na području Dubice od 13. vijeka pa sve do 1538. godine kada je čitava oblast pala u ruke Osmanlija. Godine 1269. templari su od već pomenutog ugarskog kralja Bele IV, u zamjenu za Senj, dobili Dubicu i čitavu tadašnju županiju sa svim pravima i prihodima, a uz to i “1500 maraka dobrog, čistog i zakonitog srebra”. Granice posjeda, piše hrvatska istoričarka LELJA DOBRONIĆ (1920-2006), opisane su na ovaj način:

“Zemljište s desne strane Une do vrhova Kozare s juga i potoka Rakovice i Vojskove na istoku; znatan dio lijeve Posavine do rijeke Pakre i potoka Ervenice, dopirući do današnjih mjesta Mašića i Mlake na Savi. Jugozapadna međa bili su su potoci Mlječanica i Strigova, po kojoj je padala u Unu…”

No, početak veze templara i Dubice mogla bi biti i 1240. godina, kada je u gradu boravio JAKOB DE MONTE REGALI, poglavar templara u Ugarskoj, i tom prilikom izdao potvrdu o kupoprodaji neke zemlje na Uni između dva plemića.

(NASTAVIĆE SE)

Templarska Dubica (2)