Vilinski grad

U brdima iznad ovog grada živi vila Alkima (Snažna), luta i čini dobra djela. Ima noći kada je samo odabrani mogu vidjeti kako sjedi na Vilinim vratima, toj čudnovatoj stijeni, i gleda ka moru. I to je tek jedna od brojnih legendi koje obavijaju ovo mjesto. Niko pouzdano ne zna kada je grad nastao, ali se vjeruje da je star dva milenijuma. U starim hronikama i izvorima spominje se kao Dekateron (starogrčki: katareo-vrela), Ascrivium i Cattaro. Pet puta su ga rušili zemljotresi, pet puta ga je pohodila kuga. To je Kotor, smješten na samom kraju jednog od najljepših zaliva na svijetu.

Bio je i ilirski i rimski i vizantijski. I srpski i ugarski i bosanski. I austrijski i francuski. Bio je i samostalna republika (1391-1420). Najduže je Kotor, ipak, bio pod mletačkom vlašću, gotovo 400 godina.

Kad je Vuk Karadžić, u potrazi za narodnim pjesmama, obilazio Boku Kotorsku, zapisao je i jednu od legendi o nastanku grada. Opet je tu jedna vila, ali i jedan car.

“Više Kotora u kamenitoj gori vidi se nekakva velika jama, kao pećina. Onuda se pripovijeda da je onu pećinu bio počeo kopati silni car Stefan, da ondje gradi grad Kotor, pa mu kazala vila da to ne čini jer mu ondje u onoj vrleti nema ni brodu pristaništa ni konju poigrišta, već neka ga gradi kraj zaliva. Car posluša vilu i s pomoću njezinom načini grad Kotor i dovršivši ga sa svijem, pozove na čast mnogu gospodu i vilu. Kad se car pred gospodom stane hvaliti kakav je lijep grad načinio, vila ga prekori da on to bez nje ne bi mogao učiniti. Caru na taj ukor bude tako žao da udari vilu šakom po obrazu, a ona se na to rasrdi te sve izvore i studence po Kotoru otruje i sve goste careve poludi”.

VILINA VRATA

Vila se kasnije smilovala pa je goste “povratila od ludila”, a izvore očistila, ali su i vijekovima kasnije, tokom ljeta i suše, sve vode po Kotoru – pomalo slane. U vilinskom gradu u 16. vijeku živjela je i žena koju su mnogi smatrali čudotvorkom. BLAŽENA OZANA (1493-1565) prva je u katoličkoj crkvi kanonizovana žena sa prostora Crne Gore. Rođena kao Katarina u pravoslavnoj porodici nedaleko od Cetinja, u svojoj 14. godini, “nadahnuta Božijom milošću”, dolazi u Kotor i službuje u domu Aleksandra Buća – “vijećnika i sudije” i njegove žene Marine Bisanti. Tokom sedam godina službe u ovoj imućnoj kući, ona će obilato pomagati sirotinji, što se očito nije previše dopalo Bući, o čemu svjedoče sačuvane priče.

Naime, kada joj je gazda zatražio da razgrne svoju pregaču, očekujući da će tu vidjeti tragove hrane za koju je mislio da je Ozana iznosi i dijeli siromašnim građanima, pojavile su se raskošne ruže. Planirajući da je optuži za krađu, poslodavac Buća je je bacio skupocjeni prsten u more. Ozana je sjutradan na pijaci kupila ribu i čisteći je u njoj pronašla prsten. Nakon svega toga, Leso Buća je svojoj supruzi rekao: “Ova djevojka ne treba služiti nas, već mi nju!”.

BLAŽENA OZANA

Katarina će 1515. pristupiti redu Svetog Dominika, postati Ozana i narednih 50 godina provesti kao “zazidana djevica”, u isposničkom sobičku tri metra širokom i dugom. Ostalo je zapisano da je 1563. predvidjela zemljotres te da se “molitvom borila protiv kuge”. Kada je turski admiral Hajrudin Barbarosa 1539. sa 70 galija doplovio pred Kotor, Ozana je hrabrila stanovništvo pa se “sve diglo na oružje, čak i žene i djeca”. Hajrudinove galije otplovile su nakon pet dana, a Ozana je stekla silno poštovanje građana.

Preminula je 1565, u 72. godini života, a ozvaničenje njenog kulta započeto je tek početkom 20. vijeka. Ozanino tijelo je 365 godina nakon smrti postavljeno u sarkofag, rad Antuna Augustinčića, u kotorskoj crkvi Svete Marije. Spomendan ove zaštitnice Kotora obilježava se 27. aprila.